Dan pobjede i domovinske zahvalnosti prigoda je za prisjećanje prijelomnog dana u padu velikosrpske politike “krvi i tla”, ali prije svega za odavanje počasti i zahvale svima koji su izvojevali tu iznimno značajnu pobjedu, a naročito onima koji su za slobodnu i demokratsku Hrvatsku dali svoj život, boreći se često daleko od svog doma.
Među takvima, koji su branili domovinu stotinama kilometara od svojih domova, brojni su branitelji iz županije, odnosno sjevera RH, koji zbog svog položaja nije bio toliko izložen velikosrpskoj agresiji koliko istok i jug Hrvatske ili njezin središnji dio.
Tako su još 1991., nedugo nakon varaždinskih dana rata, varaždinski policajci odlazili u Vukovar, pokušavajući ga obraniti. Iako su neki tu i zauvijek ostali, nisu, nažalost, uspjeli spriječiti pokolje i okupaciju. Zašto, to još uvijek nije baš jasno jer nisu nestale kontroverze, posebno one oko izdaje...
Kako i na početku domovinskog rata, varaždinski branitelji nisu se štedjeli ni prinjegovom kraju. Dobro se to vidjelo upravo prilikom akcije Oluja i oslobađanja Knina, 5. kolovoza 1995. godine. Tada su pripadnici 7. gardijske brigade prvi ušli u središte velikosrpskih pobunjenika, kojih nikada ne bi bilo da srpski komunisti nisu prihvatili staru nacionalističku politiku, koju su potpirivali na sve moguće načine pa i najgrubljim manipulacijama.
Nemalo je za to primjera, no možda se najpresudniji i najmorbidniji dogodio 18. svibnja 1990., budući da su nakon toga vođe hrvatskih Srba donijeli odluku o prekidanju svih veza s Hrvatskim saborom i hrvatskim strankama. A tog je dana, kako su izvještavali srpski mediji, predsjednik benkovačkog mjesnog odbora i član SDS-a Miroslav Mlinar stradao od “ustaške ruke”, odnosno “ustaškog noža”. Međutim, oštre, ali površinske rane, napravili su mu njegova supruga, medicinska sestra, i to smišljeno, što je otkriveno, nažalost, (pre)kasno.
Obljetnice, međutim, nisu samo prigoda za zahvale i pogled unatrag, nego i u sadašnjost te budućnost. A sad se Hrvatska brani prije svega razvojem i ulaganjima, kao i poštivanjem zakona. Bez dostizanja 75 posto prosjeka BDP-a EU ne može se računati na zaustavljanje iseljavanja, ali ni dok se ne stane na kraj onim koji krše zakone. Stoga treba pozdraviti svaki iskorak pravne države, kao i brzi oporavak gospodarstva posrnulog zbog pandemije. Potonjeg ne bi bilo bez investicija i novih investitora, a posebice inovatora, kao što je Mate Rimac.
Danas je Oluja, slikovito rečeno, njegova Nevera, odnosno to su svi oni koji dobro rade. I, naravno, plaćaju poreze i plaće. Takve treba prepoznati i poduprijeti. A prava prilika za to dolazi kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti, samo je pitanje je li optimalno to što se za njega priprema? Jesu li prepoznati i odabrani odgovarajući projekti, koji će povući naprijed? Postoje li za prijavu već započeti projekti, koji će prvi doći na red?
