Kakve političare imamo, a posebice na osnovu čega o njima sudimo, bitna su pitanja koja su se nametnula prošli tjedan povodom trivijalne stvari – rukovanja. Povod je bio to što ministar pravosuđa, uprave i digitalne transformacije D. Habijan nije pružio ruku predsjedniku RH Z. Milanoviću.
Sramotno ponašanje prema predsjedniku, primitivno i nedopustivo te tome slično komentirali su oni koji nisu našli razumijevanja za postupak ministra koji je objasnio da nema problema “s bilo kim i može praštati”, ali da “dotični” kod njega nema poštovanja kao predsjednik RH, koji je po Ustavu nestranačka osoba, “otkada je u travnju došao na Glavni odbor SDP-a”, odnosno jer “vrijeđa bilo koga s kim se politički ne slaže te provodi vanjsku politiku kakvu provodi”.
Priznajući da mu je žao zbog toga što je u pitanje dovodio seksualnu orijentaciju ministra, Milanović je uzvratio da su njega izabrali građani, a ministra “Plenković bez kojeg ne postoji”, dodajući da je Habijan “razmetljivac, politička ništica koja mimo Instagrama i Plenkovića ne postoji”!
Rukovanje, uz ostalo, znači srdačan odnos i uvažavanje, kojeg, očigledno, nema ni Habijan prema Milanoviću, a predsjednik još manje prema ministru. Ako je tako, a je, zašto se očekuje da se rukuju? Ne bi li to bilo čisto licemjerje: s jedne strane bi se rukovanjem odašiljala poruka međusobnog uvažavanja i poštovanja, kojeg ni izdaleka nema? Uostalom, treba li uistinu pružati ruku nekome tko radi bitne stvari na tebi potpuno neprihvatljiv način, tko (te) vrijeđa i podcjenjuje sve redom, a očekuje poštovanje?
Treba li se s njim stvarno rukovati, bez obzira na to što sve govori i radi, samo zato što je predsjednik, ministar, pretpostavljeni ili što već? Teško, jako teško. Unatoč svemu tome, to što se Milanović i Habijan nisu rukovali, zasjenilo je puno toga važnijeg. Uz ostalo, daljnju digitalizaciju pravosuđa s kojom je najdalje otišao varaždinski Trgovački sud pa ga je ministar s razlogom i pohvalio te, radi veće transparentnosti i povjerenja u sudove, najavio objavu svih presuda te ujednačavanje sudske prakse oko objave ročišta.
Potonje uistinu ne bi trebao biti problem jer ovisi samo o dobroj volji, a ne novcu, propisima i sl. Stoga ministar ima lijepu priliku da najavljeno i ostvari, ako mu je uistinu stalo da veće transparentnosti i povjerenja te poštenije slike o sudstvu, koje radi toga mora prestati zazirati od javnosti i postati svjesno da javna objava presude i javnosti dostupna suđenja znače kao i sam ishod postupka, a koji put i puno više.
Toga još nisu svjesni, nažalost, mnogi pa ni u Ustavnom sudu. Da jesu, već bi donijeli odluku povodom tužbe iz 2020. o tome ima li javnost pravo vidjeti obrazloženu nepravomoćnu presudu osuđenom političaru...
