Sve je veći broj oboljelih od dijabetesa – tihog ubojice novog doba, bolesti koja može izazvati teške kronične komplikacije koje smanjuju kvalitetu života, dovode do invalidnosti, ali i smanjuju životni vijek.
Obilježavanjem Svjetskog dana šećerne bolesti (14. studenoga) želi se osvijestiti i educirati javnost o važnosti prevencije i brige za zdravlje. Ove je godine u Hrvatskoj pokrenuta i inicijativa "20.000 plavih balona", kako bi se ukazalo na izazove s kojima se ljudi koji žive s dijabetesom tipa 1 suočavaju svaki dan.
- U Hrvatskoj više od 20.000 osoba ima dijabetes tipa 1, koji se najčešće javlja kod djece i mladih, a njihov je život poput konstantnog balansiranja balona za vrijeme svakodnevnih aktivnosti jer je potrebno održavati željene vrijednosti glukoze u krvi i izbjegavati stanja hipoglikemije ili hiperglikemije - napomenuli su organizatori, dodavši kako pravilna prehrana, uzimanje inzulina i tjelesna aktivnost olakšavaju svakodnevni život oboljelih.
Skeniranje umjesto "pikanja"
A sve je više djece i mladih kojima u kontroli bolesti pomažu i novi uređaji, poput FreeStyle Libre sustava – uređaja (čitača) i senzora. Uređaj očitava razinu glukoze u međustaničnoj tekućini preko senzora koji se postavlja na stražnju stranu nadlaktice. Senzor se skenira čitačem, a skenirati se može i preko odjeće. Na listi pomagala HZZO-a je od kolovoza 2018. godine.
Pravo na uređaj i senzore na teret HZZO-a ostvaruju djeca koja boluju od šećerne bolesti tipa 1, od navršene 4. do navršene 18. godine života (nakon navršene 18. godine života provodi se evaluacija o uspješnosti liječenja i procjena za daljnje korištenje); trudnice sa šećernom bolesti tipa 1 i one koje boluju od šećerne bolesti tipa 2, ako su na bazal-bolus terapiji inzulinom (s 4 i više doza inzulina); slijepe osobe sa šećernom bolesti tipa 1 i tipa 2 ako su na terapiji inzulinom; odrasle osobe sa dijabetesom tip 1 na inzulinskoj terapiji (4 i više doza dnevno) s najmanje 3 dokazane hipoglikemije u zadnjih mjesec dana (GUK<3,9 mmol/L) te bolesnici nakon totalne pankreatektomije i bolesnici s cističnom fibrozom koji se liječe bazal-bolus terapijom inzulinom (s 4 i više doza inzulina). Prepisuju ga liječnici obiteljske medicine prema preporuci dijabetologa.
- Kao roditelj djeteta s dijabetesom tip 1, preporučila bih korištenje FreeStyle Libre svima jer je mom djetetu, ali i nama kao roditeljima, olakšao život i poboljšao kontrolu bolesti. Možete pratiti kako hrana, tjelesna aktivnost i sam inzulin utječu na razinu glukoze tijekom dana i noći. Omogućeno je i dijeljenje podataka s liječnikom koji uz pomoć tih informacija može donijeti adekvatnu odluku o terapiji – rekla nam je Suzana Mutvar, tajnica udruge "Međimurski slatkiši" koja okuplja 25 djece oboljele od dijabetesa tipa 1 i njihove roditelje, a od njih čak 24 koristi FreeStyle Libre.
I u školi i na nogometu
Među njima je i 11-godišnji Paulo Nomo Nemi iz Nedelišća, nasmijani dječak kojem je dijabetes tipa 1 dijagnosticiran prije šest godina.
- Sjećam se da sam se jako bojao injekcija kad su davali inzulin, ali sam se brzo naviknuo na svakodnevno "pikanje". S inzulinskom pumpom mi je sada lakše, jer ju mijenjam svaka tri dana – otkrio nam je Paulo kako se osjećao kad je saznao da ima dijabetes.
Njegov otac Casimir, Kamerunac koji se u Hrvatsku doselio prije 17 godina zbog nogometa, dodao je da je Paulo senzor preko HZZO-a dobio prije oko dvije godine.
- No koristili smo ga i prije, kupovali smo ga jer su mu prsti već bili tvrdi i crni od uboda. Naime, morao je mjeriti šećer po 12-13 puta na dan. Onda je zalaganjem udruga dijabetičara Libre stavljen na listu HZZO-a i od tada sve više djece koristi taj sustav – napomenuo je.
Kako kaže Paulo, sada gotovo više ni ne osjeti da mu je senzor na ruci, a ne smeta mu ni u školi ili kad se bavi sportom.
- Mjerač stavim u torbu, a kad trebam - skeniram senzor i provjerim. Na primjer, kad osjetim da mi je šećer pao, samo provjerim senzor i onda, ako treba, pojedem nešto. Igram nogomet pa samo povremeno, ako osjetim da me netko malo potegne po ruci, provjerim da senzor nije otpao – ispričao nam je Paulo, dodavši da se senzor na ruci mijenja svakih 14 dana.
Perspektivan mladi nogometaš trenira u MNK Fotex Junajted i NŠ Međimurje-Čakovec te je član reprezentacije dijabetičara, a koliko je dobar u tome pokazuju brojne medalje, pehari i priznanja.
- Sretni smo što ima toliku volju za nogometom, tim više što je dobro da se bavi sportom, zbog zdravlja, ali škola mora biti na prvom mjestu – kažu njegovi roditelji Casimir i Gordana.
- Nogomet mi dosta pomaže kod dijabetesa. Ako mi je šećer malo previsoki, odem do igrališta, malo pucam na gol, trčim... Tako i vježbam nogomet i snižavam šećer. No, ponekad mi, kad igram, šećer "skoči" zbog adrenalina pa moram paziti. Potrebna je disciplina, i za kontroliranje šećera i za prehranu, a tu mi senzor dosta pomaže – istaknuo je Paulo.
Pazi i na prehranu te, kako kaže, jede puno povrća.
- Bitno je znati koja hrana kako djeluje na tebe i onda se tome prilagodiš – napomenuo je.
Ponekad "zaboraviš" na bolest
A da joj je očitavanje razine šećera preko senzora olakšalo svakodnevni život rekla nam je i 25-godišnja Varaždinka Antonela Brlek.
- Imam ga dvije godine. Senzor mi je preporučio doktor, no u početku se nisam usudila jer sam već imala na sebi pumpu za inzulin pa sam mislila da bi mi to bilo previše. Onda sam ipak pristala i nije mi žao. Prije sam morala prosječno pet puta dnevno mjeriti šećer, a sada samo skeniram. Puno je praktičnije i bolje za praćenje razine šećera. S trakicom dodatno provjeravam samo kada mi je šećer jako niski ili visoki, jer senzor mjeri razinu u međustaničnoj tekućini, ne iz krvi, pa kasni 10 minuta za očitanjem preko trakice. No svakako je puno bolje i lakše kontrolirati razinu šećera jer mjeri 24 sata na dan, bez potrebe da se "pikaš" i imaš plave i bolne prste od uboda – ispričala nam je Antonela.
- Senzor se na kožu nanosi aplikatorom i nosi se do 14 dana. Nimalo ne smeta, možeš se s njime kupati, tuširati, i rijetko se dogodi da se ranije odlijepi. Osobe koje plivaju, treniraju nešto ili vježbaju, senzor dodatno učvrste s kineziološkom trakom, tako da zbilja ne može otpasti. Praktičniji je za svakodnevni život. Puno ljudi s dijabetesom tip 1 koristi Libre, gotovo je već zamijenio mjerenje trakicama. Olakšava život, ne moraš nositi sa sobom iglice, trakice, aparatić... jednostavno tim malim čitačem skeniraš senzor i to je to – naglasila je.
Antoneli je dijabetes tipa 1 dijagnosticiran kad je imala 13 godina.
- Pet godina sam bila na injekcijama inzulina, to je bilo šest injekcija na dan, i kroz noć isto, u tri ujutro sam si morala davati inzulin, jer sam imala tzv. "fenomen zore", kad šećer pred jutro jako naraste. Zbog toga sam prešla na inzulinsku pumpu koja mi 24 sata na dan daje inzulin pa se ne moram buditi i "pikati se". U početku mi je bilo jako teško, bila sam skroz izgubljena... Moraš vagati hranu, paziti na ugljikohidrate, doze inzulina, mislila sam da mi je sve u životu ograničeno, ali s vremenom se uhodaš, naučiš koja vrsta prehrane ti utječe na razinu šećera. Primjerice, nekome riža može jako podići šećer, a nekome ne. Navikneš se na to i ponekad "zaboraviš" da imaš tu bolest – pojasnila je.
A otkrila nam je i "pozitivnu" stranu ove bolesti.
- Živiš zdravije, više paziš na sebe i svoje zdravlje, "natjeraš" se više baviti s sportom ili rekreacijom, a to je korisno ne samo za dijabetičare, nego za svačije zdravlje - s osmijehom na licu poručila je za kraj.
