Ruža Pospiš Baldani, jedna od naših najvećih vokalnih umjetnica, čije je ime uz bok slavnih hrvatskih opernih diva kakve su bile Milka Trnina, Zinka Kunc Milanov, Sena Jurinac i Dragica Martinis u utorak u svojoj ljetnoj oazi, Lozici kraj Dubrovnika, dočekuje svoj 75. rođendan.
Okružena najbližima, na taraci, zagledana u ljepotu mora i plovećih brodova. Premda je rođena u Varaždinskim Toplicama, a kao 11-godišnja djevojčica došla je u Varaždin, sebe doživljava kao Varaždinku.
Nebrojeno puta naglašavala je kako su Varaždin, Zagreb i Dubrovnik tri najvažnija grada u njezinu životu. Zato je Varaždinci poštuju i vole. Njome se i ponose jer gospođa Baldani za nas je jednostavno „naša Ruža“.
U Varaždinu su njezine prijateljice iz mladosti, na ovdašnjem groblju počiva njezina majka Ivanka, a oca Stjepana, podrijetlom iz Radoboja, se ne sjeća jer je nestao u vihoru Drugoga svjetskoga rata.
I kad bi dolazila na Varaždinske barokne večeri, Varaždinci bi do posljednjega mjesta ispunili prostor isusovačke crkve, danas katedrale, ili koncertne dvorane u HNK, želeći vidjeti, čuti i diviti se „našoj Ruži!“.
Dakako, pljesak se mjerio minutama!
Pjeva kao anđeo
Pri svakom susretu s Ružom Pospiš, koja se 1967. udala za inženjera elektrotehnike Jana Cucu Baldanija, kasnije sveučilišnog profesora, bez obzira na slavu koja ju je obasjavala, svatko se može uvjeriti kako se ne mijenja u svojoj samozatajnoj naravi, prisnosti i jednostavnosti. Svojedobno je jedan od njoj najdražih dirigenata, Lovro pl. Matačić, čiju fotografiju drži na glasoviru u svojem zagrebačkom domu, rekao: “Pjeva kao anđeo, ali će me do ludila dovesti ta njezina skromnost, nikako da se počne ponašati kao primadona“.
Da, Ruža je ostala uvijek ista.
U New Yorku se proslavila i kao wagnerijanska pjevačica – Fricka, Erda, Isolda… I danas mnogi prepričavaju anegdotu – kad su joj pokazali zgradu staroga MET-a i pričali o povijesti, u mladenač- koj iskrenosti rekla im je: “Nije to ništa. Ja sam u mojim Toplicama išla u školu koja je starija od vaše Amerike!“.
Bavarska miljenica
Još je jedna važna postaja u njezinoj karijeri – Bavarska državna opera kojoj je bila vjerna 22 godine, od 1965. do 1987. godine. München ju je obožavao. Publiku nije plijenila samo svojim orguljskim mezzom i vrhunskim interpretacijama, nego i atraktivnom scenskom pojavom, jer Ruža je i danas lijepa žena! Godinama unatoč.
Naprosto, imala je sve što treba imati svjetska primadona. Münchenski tisak svojedobno joj je dodijelio priznanje „Rote Rose“ za najomiljeniju pjevačicu godine. Iza nje je 170 bavarskih nastupa. Uopće, sedamdesete i osamdesete godine proš- loga stoljeća bilo je Ružino zlatno razdoblje. Milanska Scala i Bečka državna opera bile su kuće u kojim je tako- đer bila rado viđena, kao i u Barceloni, Napulju, Madridu, Rimu, na Edinburškom festivalu, u londonskome Covent Gardenu, Parizu…
Tijekom blistave karijere držala se savjeta svoje profesorice pjevanja Marije Borčić: “Pjevaj s kamatama. Drži se repertoara koji odgovara tvojem glasu, ne forsiraj, pjevaj „šlank“, čuvaj glas koji ti je Bog dao“.
Inspiracija slikarima Sasvim razumljivo da je umjetnica takva habitusa bila i inspiracija likovnim umjetnicima koji su je željeli portretirati: Mersad Berber, Dubravka Babić, Dragica Cvek Jordan, Fadil Vejzović,Dimitrije Popović… No Ruža Pospiš Baldani nije željela živjeti samo za slavu i karijeru. – Nikad nisam bila osoba kojoj je karijera bila sve u životu. Uvijek sam htjela i obitelj – kazala je svojedobno svojoj prijateljici, glazbenoj kritičarki Jagodi Martinčević, autorici monografije o hrvatskoj primadoni i nacionalnoj opernoj prvakinji, tiskanoj u nakladi Varaždinskih baroknih večeri i ovdaš- njega Ogranka Matice hrvatske 2009. godine.
Majka je dvojice sinova, Marka i Lovre, koji imaju svoje obitelji. Podarili su joj Niku, Anu i Frana i učinili je sretnom i blagom bakom.
