Malo je koje izdanje posljednjih godina pobudilo toliki interes publike kao knjiga varaždinskog povjesničara i HGSS-ovca Petra Babića pod nazivom “Zidine u šumi”. U nešto više od mjesec dana, otkad je knjiga predstavljena u palači Herzer, rasprodano je gotovo čitavo izdanje. Knjigu je izdao Državni arhiv u Varaždinu u nakladi od 500 primjeraka, a u slobodnoj prodaji ostalo je tek stotinjak knjiga.
Knjiga prikazuje srednjovjekovlje kroz prikaz i opise lokaliteta - starih, fortifikacijskih građevina na južnim obroncima Ivančice. To su redom Grebengrad, Milengrad, Belec, Oštrc i Lobor te dva nestala zdanja; Židovina i Gotalovec. S autorom smo se susreli s odmakom od mjesec dana nako prvog predstavljanja knjige, ali aktivnosti oko promocije ne jenjavaju. Prije našeg razgovora Babić je o starim utvrdama govorio učenicima Elektrostrojarske škole koji pohađaju povijesnu grupu, a ovaj će tjedan predavanje održati i studentima izbornog kolegija hrvatskog srednjovjekovlja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Kako objašnjavate toliki interes publike? Jesu li to ponajviše izletnici, planinari?
Nismo to očekivali, ali smo se nadali da ćemo pobuditi zanimanje. U startu smo knjigu koncipirali tako da zadovolji ne samo povijesnu struku nego da bude pristupačna široj javnosti, da ide u smjeru publicistike. Stoga je i poglavljima podijeljena na prvi, faktografski dio, a zatim opisujem pojedine lokalitete. Taj dio može poslužiti i kao svojevrsni turistički vodič. Svaki planinar ili izletnik uvijek traži nešto novo i sad imaš knjigu koja opisuje razne pristupe do pojedinih utvrda s hrpom fotografija. Čini se da je taj pristup upalio.
Utvrde su već davno napuštene i praktički stoljećima prepuštene zubu vremena.
Kamene su utvrde, nažalost, dugo vremena smatrane beskorisnim ostatkom minulih vremena. Sve do 19. stoljeća kada pojedini istraživači u njima prepoznaju vrijednost poput Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Gjure Szabe i Emilija Laszowskog. Zahvaljujući njima imamo povijesne zapise o utvrdama, ali one i dalje nisu prepoznate na višoj razini kao baština koju treba konzervirati i sačuvati, sve do naših vremena. Imamo i crteže Milana Šenoe koji prikazuju neke od utvrda na kraju 19. stoljeća, pa ih možemo lako usporediti sa sadašnjim stanjem. Također postoje fotografije Gotalovca s početka 20. stoljeća, danas potpuno nestalog zdanja, koje smo uspjeli locirati uz pomoć mještana.
Svojom knjigom želite doprinijeti naporima da se utvrde očuvaju, ali upozoravate i na opasnosti od pretjeranog populariziranja.
One su svakako veliki turistički potencijal, samo je potrebno dobro odvagnuti kako ga točno iskoristiti. To je često začarani krug, utvrde možemo sačuvati samo popularizacijoma, ali ona ima i svoju cijenu.
Osim povijesnih podataka, opisujete i brojne pristupne putove do utvrda. Koliko ste ih puta obišli?
Najmanje sam puta bio na Loboru, oko četiri do pet, a najviše na Milengradu, Oštrcu i Belcu. Jedan od meni najljepših puteva do Milengrada vodi od Pokojca, dok je Belec smješten na mjestu gdje je Ivančica najšira. Oštrc je lako dostupan sa staze Mrzljak, a dobar je plan spojiti izlet i s Belcem. Zaista su brojne i raznovrsne prilike za izlete.
Knjiga obiluje fotografijama, od kojih su mnoge snimane iz zraka.
Prvu seriju fotografija dronom radio je Nikola Podhraški, kolega iz HGSS-a, pilot drona za potrage. Tijekom svojih trening satova dogovorili smo snimanja na lokalitetima utvrda i iz tih su izvidničkih letova nastale odlične fotografije. Dobili smo tlocrtne snimke s trenutačnim stanjem na terenu i ulovili smo neke pozicije koje se ne mogu snimiti “iz ruke”. Na Loboru, Oštrcu i Belcu dobili smo, primjerice, snimke iz zraka na kojima se vide njihovi položaj u odnosu na cijeli masiv Ivančice i druge vrhove. Zatim se uključio i Krešimir Stančić, fotograf i dokumentarist, koji je svemu doprinjeo svojim iskustvom. S obzirom da smo često tražili točno određene kadrove, trebalo je puno strpljenja za takva snimanja...
Više pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
