Sjedilački način života je mnogima svakodnevica koja svima nama, ne samo dosadi, nego i polako “ubija dušu”. Srećom, varaždinski kraj ima idealne lokacije koje liječe tu zamornu svakodnevicu pa se mnogi odluče na aktivan način života planinarenjem po Ivančici, Grebengradu i Ravnoj gori. No nekima treba još veći izazov, a ni obližnje Alpe ne mogu zadovoljiti potrebe avanturista pa se odluče i neke zahtjevnije planine. Upravo se na veći izazov odlučila Tanja Potrebica koja je s još nekolicinom drugih Varaždinaca Vesnom Kušter, Marijanom Dugančić Cvetko, Anom Šantek, Danijelom Cvetkom, Marinom Hrainom i Miroslavom Hainžom odlučila početkom godine, od 12. do 22. siječnja, uspeti se na Kilimandžaro, najviši vrh Afrike. Ideja je krenula od Danijela Cvetka koji je to počeo planirati već početkom prošle 2023. godine.
- On je okupio ekipu i nismo se nešto prije toga međusobno poznali. No kako smo se svi odlučili da idemo, počeli smo se polako upoznavati kroz malo zajedničkog planinarenja. A i polako je krenula rasprava o opremi, koju je potrebno nabavit za jedan tako zahtjevan uspon. Dosta dug period je bio do puta, pa se činilo da nikada neće doći, a onda je u prosincu počela lagana nervoza. Dečki su bili iskusni planinari i imaju iskustva s velikim visinama, a mi cure nismo bile toliko iskusne jer ja primjerice planinarim po Alpama, ali to nije to. Ovo je skoro 6000 metara visoko, tako da nismo znali što nas čeka, ali smo se hrabro odvažili da idemo na ovu avanturu. Meni je bilo to i prvo putovanje avionom - istaknula je Potrebica inače aktivna članica HPD MIV iz Varaždina, predsjednica Vodičke i Izletničke sekcije.
Uspon od 5000 metara
Za svladavanje Kilimandžara su odabrali rutu Machame koja je duga otprilike 62 kilometara od vrata do vrata, s usponom od oko 5000 metara. Za to im je bilo potrebno šest dana uz noćenja na lokaciji. Machame ruta je dizajnirana za one s natprosječnom kondicijom i određenim iskustvom planinarenja. No, puno onih koji prvi put putuju na trekking također koriste tu rutu i dobro prolaze.
- Danijel ima dobrih iskustva sa Life Trek agencijom iz Kranja preko koje smo išli na Kilimandžaro. Kod njih smo bili nekoliko puta na sastancima za pripreme što nas čeka tamo, kako se najbolje spremiti za uspon, koju opremu ponijeti, na što pripaziti… Dosta je tu još bilo toga što se moralo kupiti… A takva oprema ne košta baš malo… U Arushi je bila agencija Leken Adventures te je glavni vodič bio Paolo koji je za nas sve to posložio. U grupi nas je bilo 20 koji smo išli na planinarenje, sedam Varaždinaca i 13 Slovenaca, a pratilo nas je sveukupno još 63 osobe. To su bili sve redom kuhari, nosači i vodiči - istaknula je Potrebica koja je provela šest dana na usponu po Kilimandžaru.
Meteorološke prilike na planini uvelike variraju ovisno o nadmorskoj visini i godišnjem dobu. U blizini vrha može biti izuzetno hladno, pa je topla odjeća koja štiti od vjetra neophodna. U svakom trenutku moguća je i jaka kiša, stoga je kvalitetna vodootporna oprema obavezna pa svi penjači trebaju biti dobro opremljeni.
- Zbilja je prekrasna ruta, ima predivnih prizora, a najljepši su upravo na Machame ruti. Jedino je nekome plus, a nekom minus da se spava u šatoru. Na visini je dosta zima, ali mislim da smo bili super opremljeni pa to nije predstavljalo neki problem. Vodiči koji su nas pazili i nosili nam stvari, da nije bilo njih, mislim da nema šanse da bi to uspjeli. Oni su bili uz nas i bodrili nas, spremali nam obroke, pripremali šatore i nosili torbe. Fantastični ljudi - istaknula je Potrebica, koja je naglasila da upravo kada su išli na Kilimandžaro bilo je i smrtnih slučajeva.
Polagano penjanje
Najbolje vrijeme za penjanje na Kilimanjaro je tijekom sušne sezone. Siječanj, veljača, srpanj, kolovoz, rujan, listopad najbolji su mjeseci za odlazak. Kišna sezona traje u ožujku, travnju, svibnju, lipnju, studenom i prosincu. Na Kilimandžaro se može penjati tijekom cijele godine.
- Uvijek postoji mogućnost da ne možeš se na kraju popesti na vrh zbog loših vremenskih uvjeta, jer se dogodi snježna oluja ili kiše i slično. S vremenom smo imali sreću, iako nam je prva tri dana svakodnevno padala kiša. Bili smo dobro opremljeni i nije nam to toliko smetalo. Kako smo išli sve više smo se toplije oblačili - spomenula je.
Ključ penjanja na visoke planine je polagano penjanje. Postupnim povećanjem nadmorske visine tijelo ima dovoljno vremena za prilagodbu na okruženje s niskim sadržajem kisika. Duljina putovanja najvažniji je čimbenik kada se radi o uspješnom usponu na Kilimanjaro jer je glavni razlog zašto ljudi ne uspijevaju zbog visinske bolesti, a ne fizičke iscrpljenosti. Drugim riječima, oni koji se dobro aklimatiziraju najvjerojatnije će doći do vrha. Oni koji nemaju, neće.
- Na posljednjem dijelu prije samog vrha, imate nekakvih 700 metara i 20 metara uspona, to je tu i misliš si da ćeš biti gore za 15 minuta, a trebalo mi je oko sat i pol. Koliko god to netko rekao da nije izazov, nije tako, izazov je. Težak je to uspon. Više je to psihički za izdržati, nego fizički… Sam u svojim mislima i lagano korak, po korak do vrha. Drugačije ne ide.Svatko ima neku svoju priču za ispričati i svako to doživi na svoj način. Meni je bilo tako. Mučili smo se, ali se nismo dali. Bili smo si nepoznati na početku, a vratili smo se doma kao obitelj - zaključila je Potrebica.
