Ovogodišnji dobitnik prestižne književne nagrade "Dragutin Tadijanović", koju dodjeljuje Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti iz istoimene zaklade, po izboru stručnog žirija, postao je poznati varaždinski pjesnik, književni i likovni kritičar te publicist Ernest Fišer, za svoju najnoviju kajkavsku pjesničku zbirku "Macbeth na fajruntu". Autoru je ovo vrijedno stručno i društveno priznanje uručeno prošle srijede, 4. studenoga, na prigodnoj svečanosti u Spomen domu Dragutina Tadijanovića u Slavonskom Brodu.
‒ Gospodine Fišer, nagrada "Dragutin Tadijanović" već je četvrta po redu književna nagrada koju ste u zadnje dvije godine primili za svoju zbirku sabranih i novih kajkavskih pjesama "Macbeth na fajruntu". Jeste li očekivali da će ova pjesnička knjiga do sada osvojiti toliko nagrada?
‒ Iako je u zbirci "Macbeth na fajruntu" praktično sabran moj cjelokupni dosadašnji kajkavski pjesnički opus, dakle pjesme nastale u razdoblju od 1978. do 2013. godine, naravno da se nisam mogao nadati da bi ova moja kajkavska knjiga mogla izazvati takvu pozornost i naklonost same struke, tj. mjerodavne književne kritike. Međutim, još prošle godine sam za ovu zbirku najprije osvojio "Maslinov vijenac" (u Selcima, na otoku Braču), zatim književne nagrade "Fran Galović" (u Koprivnici) i "Katarina Patačić" (u Varaždinu), a sada je pristigla i nagrada "Dragutin Tadijanović", koju je u HAZU pred osam godina utemeljio ovaj znameniti akademik i klasik moderne hrvatske poezije, i to s ciljem da se nagrađuju ponajbolje nove zbirke suvremenih hrvatskih pjesnika.
‒ Kako se sada osjećate, kao četverostruki nagrađenik za istu knjigu?
‒ Ponajprije, zahvalan sam kolegama književnicima koji su bili u stručnim žirijima za dodjelu spomenutih nagrada, jer su me tim priznanjima učvrstili u uvjerenju kako je kajkavski književni jezik napokon izišao iz dugogodišnjeg tzv. dijalektalnog jezičnog rezervata. Naime, već se uvriježila zabluda da se na kajkavštini ili čakavštini danas ne može pisati umjetnički jednako vrijedna poezija ili proza kao i na standardnoj štokavštini, tj. službenome hrvatskome književnom jeziku. Međutim, samobitnost i nacionalni identitet hrvatskoga jezika upravo se i potvrđuje njegovom tronarječnom (ča-kaj-što) osnovom, kakvu nema niti jedan drugi jezik na svijetu, o čemu pak svjedoči cjelokupna dosadašnja povijest hrvatske književnosti...
‒ Može li se stoga reći kako su nagrade za vašu zbirku "Macbeth na fajruntu" važne i za kajkavsku književnost općenito?
‒ Za modernu kajkavsku književnost, a posebice pjesništvo, svakako su ova stručna priznanja vrlo poticajna i ohrabrujuća. Zašto? Zato što pokazuju da je i na našoj kajkavštini (ili čakavštini) moguće pisati u trendu najaktualnijih i najrespektabilnijih postavangardnih poetikâ (ili autorskih pisama), naravno, ako imate dovoljno talenta i stvaralačke upornosti.
‒ Što su kritika i struka prepoznali kao najvrednije u zbirci "Macbeth na fajruntu"?
‒ Pa, očito, osim jezično-izražajnih mogućnosti današnje kajkavštine, mogućnosti koje su gotovo podjednake kao i u hrvatskome štokavskom standardu, kritičari su u obrazloženjima spomenutih književnih nagrada redom isticali osebujnost i vlastitost moje poetike (pjesničkog "rukopisa") i motivsko-tematsku aktualnost objavljenih kajkavskih pjesama. Osim toga, već je prof. dr. Joža Skok, priređivač moje zbirke "Macbeth na fajruntu" i zacijelo najkompetentniji živući naš kajkavolog, utvrdio kako sam još prvom zbirkom "Morje zvun sebe" (1978.) unio formu kajkavske pjesme u prozi u suvremenu hrvatsku kajkavsku poeziju. A svim navedenim obilježjima i odlikama moje se kajkavske pjesme izdvajaju i u recentnom trendu hrvatske tzv. stvarnosne (postavangardne) poezije, pa su vjerojatno to bili razlozi da "Macbeth na fajruntu" postane i najnagrađivanija kajkavska pjesnička zbirka u hrvatskom nakladništvu uopće.
‒ Nagrada vam je uručena u sklopu cjelodnevne manifestacije "Sjećanje na Dragutina Tadijanovića", i to upravo na 110. pjesnikov rođendan. Kako ste osobno doživjeli tu nagradu?
‒ Za svakog bi suvremenog hrvatskog pisca zasigurno bila i čast i zadovoljstvo primiti književnu nagradu "Dragutin Tadijanović" upravo na pjesnikov 110. rođendan, 4. studenoga, i to iz ruku akademika Velimira Neidhardta, predsjednika Upravnog odbora istoimene Zaklade HAZU. No, osobno sam bio posebno sretan i zato što su tom svečanom činu, u Spomen domu Dragutina Tadijanovića u Slavonskom Brodu, prisustvovali i moji varaždinski prijatelji, inače poznati Varaždinci, prof. Davor Bobić, Raymond Rojnik i dr. Svečani program potom je nastavljen u Rastušju, gdje na rodnoj kući Dragutina Tadijanovića otkrivena spomen-ploča, u povodu 110. pjesnikova rođendana...
‒ Jeste li poznavali Dragutina Tadijanovića, pjesnika čije ime nosi nagrada HAZU, i koje vam je sjećanje na njega ostalo najživlje?
‒ Ne samo da sam poznavao Dragutina Tadijanovića, nego se usuđujem reći da sam bio i jedan od njegovih brojnih osobnih poštovatelja i prijatelja. Naime, od 1969. godine, kada sam bio primljen u Društvo hrvatskih književnika, kao hrvatski pjesnički bard Tadija je bio i svojevrsni uzor i stalna profesionalna potpora nama mlađim pjesnicima. I ja sam se s njim dosta družio, pisao sam o njegovim novim knjigama, a katkad ga i posjećivao u njegovu stanu u Zagrebu, u Gajevoj 2b, gdje je živio sa suprugom Jelicom. Jedan mi je takav susret ostao u posebnom sjećanju, iz 1987. godine... Tom sam prilikom došao u njihov stan ujutro, oko 9 sati, kako sam bio i naručen, no dočekala me je samo gospođa Jelica. Kad sam ju upitao gdje je Tadija, kazala mi je: "On još vježba na spravama, u susjednoj sobi. Pridružit će nam se na doručku, za desetak minuta..." Ostao sam zapanjen tom činjenicom, da se Tadija nije odrekao jutarnjih vježbi ni u dubokoj starosti, ali to ga je očito držalo vitalnim, i fizički i mentalno, sve do smrti u 102. godini. Tako je on nadživio sve hrvatske pjesnike, iz više naraštaja, a njega su nadživjele samo njegove antologijske pjesme, koje su i danas obvezatna školska lektira...
‒ Macbeth je jedan od najkompleksnijih Shakespeareovih likova. Ima li u vašem Macbethu možda i autobiografskih referenci?
‒ U stihovima svakog pjesnika uvijek postoje i autobiografske reference, jer kako bi ih inače smislio i oblikovao, ako ne i iz vlastita životnog iskustva, ali istodobno i na osnovi znanja o književnosti? Tragični lik Shakespeareova Macbetha mene je zaokupio zapravo kao univerzalno pitanje o uzrocima ljudske moralne degradacije, zbog kojih zlo postaje bitnim načelom ljudskog djelovanja. A raznim oblicima zla i čovjekovih etičkih posrtanja okruženi smo itekako i danas, čak i u našoj neposrednoj društvenoj zbilji (posebice onoj političkoj!), pa sam na takve izazove pokušao odgovoriti ‒ poezijom, točnije, angažiranom poezijom. Na taj način, na pjesničkoj razini, nastojim raskrinkati i nekoja evidentna naličja i zla naše društvene stvarnosti, ali uvijek i sa stanovite ironijske distance, pa je otuda i "rođen" naslov cijele zbirke "Macbeth na fajruntu"... Svjestan sam da je to zapravo Sizifov posao, gotovo uzaludan, ali to je moje životno opredjeljenje i od njega ne želim odustati.
‒ Radite li već na sljedećoj pjesničkoj zbirci? Je li takvo stvaralačko opredjeljenje i njena središnja "tema"?
‒ Da, još i više! Nakon "Macbetha na fajruntu" odlučio sam ponovo pisati pjesme na hrvatskom štokavskom standardu. A budući da sam dobio i materijalni poticaj (6-mjesečnu "stipendiju") od Ministarstva kulture RH za dovršenje zbirke "Doba nevremena", sada ta knjiga čeka na izlazak iz tiska, u zagrebačkoj "Alfi". Zanimljivo je spomenuti da je jedan ciklus pjesama iz te knjige već osvojio i književnu nagradu "Dubravko Horvatić", koju dodjeljuje tjednik "Hrvatsko slovo". A književni kritičar Davor Šalat, u pogovoru te zbirke, ističe kako su moje nove (štokavske) pjesme "poetski protuudar prema stvarnosti". Stoga se nadam da će i "Doba nevremena" naići na sličnu čitateljsku i književnokritičku pozornost kao i "Macbeth na fajruntu".
