Iako su stari narodni običaji u našim krajevima uglavnom vezani uz božićne blagdane, i početak nove godine zabilježen je u pučkoj tradiciji.
- Novogodišnje običaje naših predaka obilježili su čestitarskih ophodi. Oni su započinjali već pojavom prvog mraka na Staro leto, a potrajali su kroz čitavu noć sve do zore. Djevojke i mladići, žene i muževi obilazili su selom pjevajući čestitarsku pjesmu, ponekad uz pratnju tamburaša - pojašnjava Tibor Martan, dipl. etnolog.
Na području Kamene Gorice kod Novog Marofa novogodišnju čestitarsku pjesmu zabilježio je poznati hrvatski etnomuzikolog Vinko Žganec. Pjesmu mu je 1947. godine kazivao Vid Štaba, a stihovi pjesme glase:
Dober večer japica, stanite se mamica!
To novo leto faljeno, sinek dete maleno! (Ovaj se pripjev pjevao iza svakog stiha)
Japek su se stajli, pet dinara davali!
Mamica se stajala, krajcare je zbrajala!
Sada zvoni polnoči, to vam zvezda svedoči!
Dobri ljudi sim došli, dobre ljude tu našli!
Vu gori je ravnica, na ravnici crkvica!
U crkvici zlat jontar, na jontaru Marija!
Marija drži zlatan križ, s kim prekriži vas i nas!
Martan ističe da kazivačice Ana Stepančec i Katica Novoselec iz Madžareva kazuju kako se rado dočekivalo novogodišnje čestitare.
- Već na prve zvukove njihove pjesme u kućama bi zavladalo veselje te bi se ugasila svjetlost petrolejki. Čestitari bi stajali ispred zatvorenih kućnih vrata i pjevali dok bi ukućani bili unutra u mraku i tišini. Tek na stihove "Japek su se stajali..." ponovno su se palile petrolejke i otvarala vrata čestitarima - kaže Martan.
I na Staro i Novo leto nekad se dobro jelo, a hrana se pripremala po posebnim pravilima.
- Na stolu se obično našla svinjetina i druge razne prerađevine od svinjskog mesa, od svinjskih sušenih kožica, nogu, repa, ušiju te svježeg srca i jezika priređivala se i kuhala hladetina. S kiselim zeljem kuhao se suhi buncek, a kiselo zelje znalo se i dinstati s crvenim lukom, češnjakom, paprom, crvenom paprikom i lorbekom, odnosno lovorom. Uz dinstano kiselo zelje posluživalo se kukuruzne žgance, druzgani krumpir i krvavice, odnosno čurke. Redovito se pripremalo i sarmu za koju se vjerovalo da je najbolja onda kada se pritopi za jelo po deveti puta. U sarmi se također nastojalo kuhati nešto od suhog svinjskog mesa, najčešće komad špeka ili par suhih kobasica. Uz pečeno svinjsko meso i meso z banjice jela se cikla koju se ponekad znalo dodatno začiniti češnjakom i sjemenkama komina.
- Prednost svinjskom mesu davala se zbog vjerovanja da je uvijek potrebno gledati prema naprijed, a ne unatrag. Svinja svojom njuškom uvijek gura i gleda prema naprijed dok se perad uvijek vraća i svojim nogama uvijek razgrće iza sebe - objašnjava Martan.
