Minule subote, 30. siječnja, mnogobrojni su prijatelji i sugrađani na varaždinskom Gradskom groblju ispratili na posljednji počinak gospodina Stanka Lazara, rođenog Varaždinca, ali i jednog od onih uzornih građana ovoga povijesnoga Grada koji je svojim časnim životom i domoljubnim javnim djelovanjem dao i velik osobni doprinos hrvatskom identitetu i kulturnom životu našega Varaždina.
Stanko Lazar rođen je 24. rujna 1933. godine u poznatoj varaždinskoj katoličkoj obitelji kao sedmo od devetero djece. Majka Dragica i otac Vladoj prenijeli su na njega istinske vrijednosti poštivanja obitelji kao temelja društva i usadili ljubav kojom je kao brat, suprug, roditelj i djed zračio cijeli svoj život. A njegov je život vrlo tegobno obilježio Drugi svjetski rat, nakon kojeg je, još kao dijete, ostao bez dva brata i oca Vladoja, koji je stradao mučkom smrću u Bleiburgu. No, vjera u Boga i ljubav ostale su iste i pratile su Stanka kroz cijeli život, unatoč tragedijama koje su zadesile obitelj Lazar.
Iza naizgled jednostavnog bankovnog činovnika, a kasnije službenika Hrvatskih željeznica zapravo se krio samozatajan, ali veliki kulturni djelatnik grada Varaždina. Njegov doprinos razvoju kulturnog života Varaždina u drugoj polovici 20. stoljeća, pa sve do prerane smrti, ostat će trajno utkan u kulturnu povjesnicu našega Grada. Naime, Stanko Lazar je bio ne samo jedan od obnovitelja rada Ogranka Matice hrvatske u Varaždinu (1990.), nego i dva desetljeća blagajnik i uzoran član ove najstarije kulturne ustanove hrvatskoga naroda, te podupiratelj Varaždinskoga književnog društva. Jedan je od osnivača Hrvatsko-austrijske kulturne zajednice i Hrvatsko-njemačkog društva prijateljstva u Varaždinu. Također je bio jedan od inicijatora za osnivanje Odjela za orgulje Glazbene škole u Varaždinu, gdje je djelovao i kao višegodišnji član Školskog odbora. Bio je suradnik i donator Gradskog muzeja u Varaždinu, čiji je utemeljitelj bio njegov bliski rođak prof. Krešimir Filić. Osim toga, bio je podupiratelj osnivanja Varaždinskoga komornog orkestra, kao i aktivni sudionik u programima Ljetne glazbe glazbene škole "Aestas Musica".
Stankova bogata zborska djelatnost u rodnome gradu svojevrsna je povijesna činjenica i iznimna u svojem trajanju i ljubavi prema glazbi. U drugoj polovici 50-ih godina pjevao je u operetnom zboru Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, na što je bio izuzetno ponosan. Njegov bas bio je dio gotovo svih zborskih ansambala koji su djelovali ili još djeluju u našem gradu, i to od pjevačkog zbora "Vatroslav Jagić", preko zborova Obrtničkoga glazbenog društva i Župe sv. Josipa do zbora "Chorus Angelicus". A bio je Stanko i jedan od osnivača varaždinskoga Katedralnog zbora "Chorus Liturgicus".
Pored glazbe, bio je i ustrajni ljubitelj književnosti, posebice poezije, također i pasionirani filatelist i numizmatičar.
Međutim, Stanko Lazar je iznad svega volio svoju obitelj. S odanom suprugom Brankom bio je u braku punih 50 godina. U tome je skladnome braku rođeno njihovo šestero djece - Jurica, Krešimir, Tomislav, Martina, Ivana i Zvonimir. Njima je otac Stanko uvijek bio bezuvjetna podrška, o njima se s ponosom cijeli život brinuo, prenoseći im istinske ljudske vrijednosti, utkane još od strane njegovih roditelja. Upravo kroz svoju djecu Stanko Lazar će zasigurno i dalje djelovati i zračiti, još dugo nakon svoga posljednjeg ispraćaja, a njegova će ljubav i vjera svijetliti i u očima njegove unučadi...
Prerani odlazak u vječnost Stanka Lazara svakako je bolni gubitak za njegovu brojnu obitelj, ali i gubitak za kulturni život grada Varaždina, kojemu je svojim uzornim građanskim životom, svojim talentima i samozatajnim a svestranim kulturnim djelovanjem dao velik osobni doprinos. Njegovo ime stoga će biti svjetlim slovima upisano u kulturnu povjesnicu ovoga Grada.
