U četvrtak, 1. prosinca, u bolnici u Klenovniku preminuo je Ivica Jembrih Cobovički - pjesnik, pripovjedač, putopisac, recenzent, kolumnist, prepjevatelj ruskih, njemačkih, francuskih i latinskih pjesnika na kajkavski, te član Društva hrvatskih književnika i Varaždinskog književnog društva.
Sprovod će biti u subotu 3. prosinca na Gradskom groblju Varaždin u 12:15 sati.
Biografija (izvor: Društvo hrvatskih književnika)
Ivica Jembrih Cobovički rođen je u Gregurovcu Veterničkom, općina Mihovljan (Hrvatsko zagorje). U Zagrebu je pohađao Višu grafičku školu 1972. godine. Kao grafičar i grafički urednik ("Gutenbergova galaksija") bio je zaposlen u Zagrebu, Varaždinu, Ivancu i u čakovečkom TIZ Zrinski.
Prvim stihovima javio se kao osnovnoškolac na stranicama Zidnih novina u Zlataru 1954. godine. Pisao je na književnom standardnom jeziku i na kajkavskom izričaju. U Društvo hrvatskih književnika primljen je 1983. Bio je pjesnik, pripovjedač, putopisac, recenzent, kolumnist, prepjevatelj ruskih, njemačkih, francuskih i latinskih pjesnika na kajkavski izričaj materinjeg jezika. Bio je predsjednik žirija i jedan od začetnika prvog natječajnog recitala "Srebrna cesta 1976" te jedan od pokretača časopisa "Kaj". Začetnik je pjesničko-ekološkog recitala "Ivanščica diše za cieli sviet" 1995. godine i književne tribine "Tragovima A. G. Matoša 2005." u Zlataru i Zagrebu.
Laureat je "Srebrne ceste" u Varaždinu za rukopisne zbirke (Oči psajene vu zutra, I. nagrada 1977.; Žerafke i vihri, 1979.) i natječaja RSIZ-a za kulturu u Zagrebu za kajkavske zbirke (Lamentacije svetiešnoga moždana; Koreni nosećega zernja), te raznih pjesničkih smotri (npr. za najbolji kajkavski opus na recitalu "Dragutin Domjanić" u Zelini 1973.).
Dobitnik je književne nagrade DHK-a "Fran Galović" 2003. te "Pasionska baština" 2004. Dobitnik je književne nagrade "Katarina Patačić" 2004. za knjigu kajkavske pjesničke proze Pot vu narkozu. Uvršten je u antologijske izbore (haiku stihova, kajkavske poezije, pjesništva za djecu), školske udžbenike te preveden na makedonski (Dobro uturo Zagorje, pjesme za djecu, 1991.; preveo Petko Domazetovski) i slovenski (Zemlja sme i Zemlja smo, poezija, 1994.; prevela Antonija Baksa Srnel). Prevođen je na njemački, engleski, francuski, slovenski i makedonski jezik.
Knjiga putopisno-dnevničke i novelističke proze Izlet u zavičaj izišla mu je 1999., a zbirke lirskeproze Mehenjna kamenu 1996. i Napotu vu narkozu 2003. Zbirku kratkih priča Put koji nije otputovao otisnuo je 2003. godine. Autor je deset pjesničkih knjiga za djecu i mladež: Mujceki se hinčeju (1972.), Popievke tiče kajkavčice (1978.), Strahi i volitva (19S5.), Zeleni krič(1987.), Ljubav iz početka (1989.), Vu perivoju Zrinskih (1996.), Potok (2000.), Gdje spavaju... (2003.) i Šume se vraćaju u me (2004.).
Osim spomenutih, objavio je zbirke stihova za odrasle: Vse i dihanje (1971.), Spoved zemlje (1973.), U dosluhu s košutama (1975.), Žerafke i vihri (1980.), Oči posajene vu zutra (1981.), Lamentacije svetiešnoga moždana (1983.), Koreni nosecega zernja (1986.), Stonogi strahovi (1992.), Življenje rieči i zemlje (1993.), Kries rieči z Ivanščice (1995.), Moje popievke Zlatar (1995.), Na ramenu križa (1997.), Zlato u pijesku nade (1997.), Zagovor rieči (1998.), Hodočašće rieči (1998.), Zemlja - dvorišće neba (2001.), Garestin-Feniks varoš - Varaždin (2001.), Svetkujem rieč (2002.), Daljina na prozoru (2005.) i Dječakovi psalmi (2006.), Gospodin Aleksis (2006.), Molitva za prvu rieč (2006.).
Niz pjesama mu je uglazbljeno za zborsko i koncertno izvođenje. Stihovi pjesama "Bele majice breze" i "Tam" nagrađeni su na Kajkavskom festivalu u Krapini. Dobitnik je priznanja "Zvonimir Golob" 2005. u Zagrebu.
