Članovi Planinarskog kluba Ivanec (PKI) turističkim busom, ukrašenim logom Ivanca – Planinarskog grada i prepoznatljivim motivom planine Ivančice, otputovali su za Veneciju, odakle su otišli na novi, egzotični planinarski pohod u Maroko.
>> Ivanec dobio novu turističku atrakciju - busom će promovirati planinarstvo
>> Planinarski bus otputovao za Veneciju, odakle ide na egozotični pohod u Maroko
A kako je bilo na putovanju i usponu do najvišeg vrha Atlasa - Toubkala (4167 metara) otkrio je predsjednik PKI-a Tomislav Friščić u objavi na Facebooku, koju prenosimo u cijelosti:
- Opisati zemlju koja je površinom veća nekih 17 puta od Hrvatske, koja broji 10 puta više stanovnika, u jednom tekstu, bilo bi zaista i više nego skromno i na kraju smiješno… More, pustinje, snježni vrhovi, drevni gradovi koji zadiru u same početke pisane povijesti… Nije ni potrebno, o tome postoje knjige, filmovi, vodiči, karte i naravno, Internet… Ovo je jedna drugačija, samo naša priča, o ljudima iz „PKI“ koji su još jednom pomaknuli granice ivanečke planinarske tradicije i odvažili se na još jedno jedinstveno i odvažno putovanje u nepoznato.
Svatko ima svoje dojmove o Marakešu, njegovim znamenitostima poput palače Bahia, botaničkog vrta Majorelle, džamiji Koutoubia, nevjerojatnoj tržnici gdje se doslovno prodaje vjerojatno baš sve, okušali se s više ili manje uspjeha u cjenkanju… Pustinja Merzouga je Sahara, ona prava, s pješčanim dinama, jahali smo deve i to ne par trenutaka, već dovoljno dugo da gotovo svima bude i više nego dovoljno, ako ne i previše, i da stvar bude interesantnija, noću. Beduini, šator, bubnjevi, ples, škorpioni, i nevjerojatno zvjezdano nebo, kilometrima od civilizacije, i neponovljivi izlazak sunca iz mora pijeska… Posjetili smo i grad Esauira na obali Atlantskog oceana, neki se i okupali u moru. Spavali smo u tradicionalnom rijadu, marokanskoj kući, u beduinskom šatoru, ali i uživali u relaksaciji i odmoru suvremenog i modernog hotela. Uživali smo u novim okusima i istraživali marokansku kuhinju, guštali u čaju od mente, ali pronašli smo i domaće pivo. Istraživali smo fosile, gledali proizvodnju arganovog ulja, uživali u mirisima ruža, nešto novo naučili o alternativnim biljnim preparatima… Imali smo i vlastitu modnu reviju u tradicionalnom beduinskom stilu. Napravili nevjerojatan broj kilometara, od mora pa sve do nekih 20km od granice s Alžirom.
Vidjeli svakodnevni način života, čudili se prometu čija pravila nitko od nas nije razumio, vidjeli svijet jednak najmodernijim zapadnim gradovima, ali i svijet u kojem kao da je vrijeme stalo. Sve je to Maroko, kao i ljudi koji su izuzetno prijazni, srdačni i gostoljubivi, spremni popričati, pokazati, pomoći…
Sve je to lijepo, ali sve bi bilo onako bez okusa i mirisa, da se nismo penjali na Atlas! Ime je dobio po divu Atlasu iz grčke mitologije koji je na svojim leđima držao nebeski svod. U dva paralelna planinska lanca, proteže se od Tunisa, preko Alžira, pa do Maroka, gdje upravo u planini Toubkal dostiže i svoju najvišu visinu s vrhom Jebel Toubkal od 4167m! Upravo je to bio i naš krajnji cilj putovanja u Maroko. Većina ekipe su u biti „veterani“ prošlogodišnjeg uspona na vrh Teide (3718m) na Tenerifima, kojima je to ujedno bio i prvi doticaj s visinama preko 3000 m. Bio je to zaista lijep i jedinstven uspon s nezaboravnim pogledom na izlazak sunca iznad oceana, uz mirise sumpora iz tek pritajenog vulkana. Kada jednom probaš i vidiš da možeš, jednostavno, sve te nekako vuče još malo više, probati proći i tu granicu od 4000 m. Zbog toga, nikoga nije trebalo posebno nagovarati, svi su već odavno odlučili da se mora probati.
Nesretni potres, koji je na žalost mnoge marokanske obitelji zavio u crno, ostavio je i u svima nama jedan tužan i nelagodan osjećaj. Međutim, život ide dalje, u to su nas uvjeravali i naši vodiči, a na kraju, u to smo se i sami uvjerili. Upravo na našem putu do sela Imlila, početnog mjesta za uspon, itekako su vidljivi svježi tragovi tragedije, međutim, gradi se na veliko, cesta iznad dubokih kanjona se proširuje, a kuće obnavljaju… Netko bi pomislio, Atlas je u vrućoj Africi, usred Sahare i to je sigurno jedan „topli“ uspon ili šetnja. Istina je ipak malo drugačija, na Atlasu je hladno, a u slučaju oborina, najčešće pada snijeg.
„Planinarski klub Ivanec“ u svojoj razmjerno kratkoj povijesti ima niz velikih trenutaka, svi mi koji godinama „krstarimo“ velikim i malim „bregima“, svatko ima svoga favorita, planinu, uspon, za koji smatra da je poseban i osobno smatram da bi bilo nepravedno nešto istaknuti najvećim… Ali opet, možemo se slobodno ponositi, da smo od grupe muških osnivača koje su mnogi malo čudno gledali, nazivali ovako i onako, došli do toga da nam 4000 m postaje „društveni“ izlet, a još više da smo u sve to i više nego s ponosom i ravnopravno uključili i naše djevojke, majke, žene, one bez kojih ni jedan uspon više nikada ne bi bio tako lijep i jedinstven, kako ga samo one mogu ukrasiti. Zbog toga, Jebel Toubkal i Atlas je njihova planina, ali i planina koja je pokazala snagu „ljepšeg spola“, ili u prijevodu, „nikad ne podcjenjuj žene“!
„PKI“ se najljepše zahvaljuje svima koji su pomogli u realizaciji projekta „Maroko 2023“, svima koji ste nas pratili putem društvenih mreža na našem putu, a osobito gosp. Mstafa Mstafa Boumrouru, njegovoj ekipi vodiča i osoblja u Maroku, kao i uvijek vjernom S.O.S. busu. Hvala!
