U samo dva mjeseca mr. sc. Denis Peričić, jedan od naših najnagrađivanijih književnika, objavio je čak dva romana: "Idoli“ i "Spiritisti“, u kojima stvarni događaji iz naše prošlosti dobivaju novo značenje. Peričićev roman "Idoli“ književna kritika, primjerice, opisuje kao "pravi roman na rubu znanosti“ i "kafkijansku rapsodiju koja na mračan, uznemirujući i književno uvjerljiv način zrcali egzistencijalnu poziciju suvremenog čovjeka“.
– Objava dvaju romana u tako kratkom razmaku dijelom je posljedica korone jer su zbog koronakrize rokovi kod nakladnika bili pomaknuti, pa je krizom pogođeno nakladništvo ponovno profunkcioniralo tek koncem ljeta. No, oba bi romana vjerojatno bila objavljena ove godine, možda tek s nešto dužim vremenskim razmakom. Roman "Spiritisti“ objavljen je kod moga matičnog nakladnika, izdavačke kuće Hena com, koja mi je dosad objavila tri zbirke pripovijedaka, dok je "Idole“ objavila Naklada Vošicki. Urednik "Spiritista“ je Kruno Lokotar, a romana "Idoli“ Darko Pernjak, dok su njegovi recenzenti književnik Boro Radaković i Krešimir Mišak, moj prijatelj "s ruba znanosti“. Riječ je o mom četvrtom i petom romanu, kojima se vraćam toj formi nakon više od 10 godina. Prvi roman "Hrvatski psycho“ objavio sam 2003. godine, a 2009. mi je izdan kajkavski roman "Netopir i Črni ljudi“. U međuvremenu sam u časopisu "Sirius B“ objavio roman "Travanj“, koji je malo izmakao čitateljskoj i kritičarskoj pozornosti. Dakle, činjenica je da više od 10 godina nisam objavio roman, no to ne znači da ih nisam pisao. "Idole“ sam pisao dosta dugo, s velikim pauzama, dok sam „Spiritiste“ napisao lani, i to razmjerno brzo – istaknuo je Denis Peričić govoreći o svojim novim romanima.
Između prirodnog i natprirodnog svijeta
Književna kritika posebno ističe Vaš "inovativan način pripovijedanja“, pa o Vama pišu kao o "ultimativnom postmodernistu i eruditu hrvatske književnosti“?
Sviđa mi se ta kvalifikacija jer dobro oslikava moj pristup pisanju, u kojem koristim povijesne i književnopovijesne činjenice te metapovijesne podatke. Sve to može iznjedriti književnu cjelinu koja je nadograđena na prethodne, stare tekstove. Roman kao forma dozvoljava određenu egzotičnost, avangardizam, otvorenost i veću mogućnost međuigre između onih dvaju polova koje volimo nazivati intuicijom i racionalnošću, ili inspiracijom i konstrukcijom, ili kako bi rekao Viktor Žmegač u naslovu svoje knjige, između "strasti i konstruktivizma duha“. Kako nisam sklon klasičnoj naraciji, u oba romana upustio sam se u određene eksperimente. Roman "Idoli“ je tako namjerno pisan kao spoj vrlo raznorodnih elemenata i sigurno će predstavljati iznenađenje za čitatelje. Počinje kao egzistencijalna drama o suvremenom, sredovječnom Hrvatu koji se, opterećen banalnostima i prozaičnostima ovdašnjeg života, upušta u istraživanje velike tragedije, željezničke nesreće koja se dogodila u Istri nakon Drugoga svjetskog rata, pa se čini da se roman razvija u smjeru mystery trilera. No, on prerasta u nadnaravni horor, ali se tu ne iscrpljuje, nego odjednom prelazi u sasvim novi svijet. Glavni lik Leon, potaknut svim događajima koji su povezani lajtmotivima i imaju određen smisao i uzročno-posljedične veze na metafizičkoj razini, kreće na transcendentalno putovanje u potrazi za izvorištima vjerovanja i religijskih ideja sve do središnje Azije. Čini mi se da sam uspio sazdati zahtjevnu konstrukciju koja funkcionira na različitim razinama. Dakle, ne samo na žanrovskim i motivskim razinama nego i na razinama između fizičkoga i metafizičkoga, prirodnoga i natprirodnoga svijeta s kojim smo razgovarali o njegovim najnovijim književnim djelima, ali i uvjetima stvaranja u koronakrizi.
Romani o znacima vremena
U romanu "Spiritisti“ na zanimljiv ste način povezali poznatu novelu Gjalskog "Ljubav lajtnanta Milića“, koja se događa u Varaždinu, s činjenicom da su neki naši poznati književnici bili spiritisti?
Potvrđena je činjenica da su spiritisti bili Petar Preradović, Ksaver Šandor Gjalski, Dragutin Domjanić i Vladimir Vidrić. Tu povijesnu činjenicu koristim kao potku i zaplet romana "Spiritisti“. Vrlo je moguće, što sam utvrdio iščitavanjem njihovih zapisa, da su im se u spiritističkim seansama pridruživali Fran Galović, Milan Ogrizović i Ivana Brlić-Mažuranić. Ni u ovom romanu ne priklanjam se klasičnoj naraciji, nego „kompliciram“ strukturu cijelog romana, ali na sasvim drugačije načine nego u romanu „Idoli“. Na jedan postmodernistički način kombiniram povijesne činjenice i književnopovijesnu građu, dakle tekstove spomenutih autora, i metapovijesne podatke, imaginarij s početka 20. stoljeća, kako bih sazdao priču. No, iskoristio sam još nešto, što sam kao književnik slobodan činiti. Novela Ksavera Šandora Gjalskog „Ljubav lajtnanta Milića“ govori o tome da je Milićeva zaručnica, koja je umrla mlada 29. rujna neke godine, Miliću prorekla da će također umrijeti 29. rujna, što se i obistinilo. Pretpostavio sam mogućnost da je lajtnant Milić bio stvarna osoba i da se sve to doista dogodilo, pa tu priču povezujem s povijesnom činjenicom da je Vladimir Vidrić umro pomračena uma upravo – 29. rujna! Htio bih svakako spomenuti da je ovaj roman u pogledu raznorodnosti složeniji od „Idola“ jer je drugo poglavlje, na primjer, potpuno transponiran tekst s početka Joyceova „Uliksa“. No, ovdje umjesto Leopolda Blooma koji hoda Dublinom, Zagrebom hoda Vladimir Vidrić. Radnju romana nastavljam skokovito, pa je zadnje poglavlje tekst predstave koja se možda imala odigrati za vrijeme NDH, da bismo na kraju romana stigli sve do Domovinskog rata.
Otkazan Interliber, književne promocije...
Zla vremena čest su motiv Vaših priča i romana. Što Vas privlači takvim temama?
U romanu "Travanj“ zombizam je u stvari neka vrst infekcije. U suautorstvu sa suprugom Anitom napisao sam i priču "Izgladnice“, koja je nagrađena u Makarskoj, a koja govori o izbjeglicama koje postaju kanibali. Mislim da se u tim mojim djelima prije svega radi o – znacima vremena. A oni su već dugo apokaliptični. Stoga bi se dobar dio mog opusa mogao podvesti pod naziv "apokaliptika“. Nije čudno da se mnoge teme iz književnosti, iz fikcije, kad-tad obistine, na ovaj ili onaj način. Orwell je tek jedan u nizu takvih primjera. Ne bih tu puno mistificirao jer i mnogi politolozi, sociolozi i drugi znanstvenici na temelju nekih pokazatelja ponekad uspiju predvidjeti neke događaje. U književnom stvaralaštvu takav racionalni element je sigurno manje izražen nego onaj intuitivni. Svašta vam može pasti na pamet nakon što pogledate Dnevnik ili pročitate neki tekst na internetu. Ako se bavite književnošću, to će naprosto izaći iz vas. Ovih dana radim na prijevodu knjige „Godina kuge“ Daniela Defoea, slavnog autora „Robinsona Crusoea“, o velikoj kugi u Londonu 1665. godine. Fascinantno je kako su tadašnje mjere protiv kuge, o kojima Defoe piše reporterski zorno i precizno, doslovce iste kao i ove današnje protiv korone. Dakle, ništa nova pod Suncem. Sve se već dogodilo, samo se može ponoviti, ali na puno grozniji način.
Epidemija koronavirusa posebno je pogodila kulturu. Kako se književnici snalaze u ovoj situaciji?
Nešto se ipak objavljuje, no nikomu nije bilo lako, osim onih koji su odavna zgrnuli pare podvaljujući budalaštine pod književnost. Ministarstvo kulture je proljetos pomoglo i nakladnike i samostalne umjetnike, a sada i s nekim novim mjerama, ali vidimo da neki tradicionalni književni natječaji nisu raspisani, otkazan je Interliber, otkazane su književne promocije. Biti književnik nikada nije lako i jednostavno, no sada je zbog korone sve još složenije. No iskreno se nadam da će ova godina biti zadnja "godina korone“.
