Prošle godine je u P4 – centru za mlade i nezavisnu kulturu pokrenuto niz novih programa, između ostalog i TP4 (teatar u P4), ciklus gostovanja nezavisnih kazališnih predstava koje se bave temama bliskima mladima kao što su mentalno zdravlje ili pripadnost navijačkim skupinama, ili ih autorski potpisuju i izvode mladi glumci, redatelji i dramaturzi. U prvoj TP4 sezoni gledali smo dvije predstave zagrebačkog KunstTeatra, “Marta i sedam strahova” Ivane Vuković te “Memorija (svijeta) je puna” Nikoline Rafaj. Predstava “Huligan” kazališta Mala scena potaknula je živahnu i konstruktivnu raspravu, dok je Trećeprostor prikazao suvremenu interpretaciju antičke priče o “Medeji”. Domaće nezavisno kazalište, varaždinski Gllugl teatar, odigrao je predstavu “Cezar” u režiji Jerneja Kobala.
Drugu sezonu programskog pravca TP4 u P4, u četvrtak, 28. travnja otvaraju predstavom “AUT” kazališta Mala scena iz Zagreba. U ovoj jedinstvenoj predstavi koja će na sceni Gllugl početi u 20 sati, glavnu ulogu igra Matej Španović, osoba s poremećajem iz spektra autizma. Predstava je inspirirana motivima iz Matejeva života koje su autorski oblikovali redatelj predstave Paško Vukasović i dramaturginja Ivana Vuković.
Uoči gostovanja predstave u P4 - centru za mlade i nezavisnu kulturu u Varaždinu, poslali smo nekoliko pitanja Pašku Vukasoviću o tome kako je došlo do toga da radi predstavu o autizmu i zašto u kazalištu za djecu i mlade ne bi smjelo biti tabu tema.
U predstavi “Aut” glavnu ulogu igra Matej Španović, osoba s poremećajem iz spektra autizma. Zašto si odlučio raditi predstavu s Matejem u glavnoj ulozi?
Vođen sam mišlju kako kazalište, film, odnosno umjetnost u svojoj ukupnosti nema i ne treba imati granica, nastojim razmišljati “out of box”. Nekako razmišljajući o ovoj predstavi, kada se ideja rađala u mojoj glavi, bilo mi je savršeno jasno kako Matej to mora igrati. Interesantno mi je generalno poigravanje s rubom privatnog i izvedbenog u svakom smislu te riječi u kazalištu. Kroz proces nastajanja ideje shvatio sam da naprosto moramo ispreplesti stvarnost i izmišljeni svijet u kazališnoj predstavi.
S Matejem u predstavi igraju Iva Šimić Šakoronja i Luka Bulović. Kako su izgledale probe? Kako se Matej snašao u kazališnom procesu? Kako su akademski glumci Šimić Šakoronja i Bulović surađivali s Matejem?
Moram priznati kako se proces rada u jednu ruku nije puno razlikovao od klasičnog procesa rada na bilo kojoj drugoj predstavi, a opet je s druge strane sve bilo potpuno drukčije. Znam da to sad zvuči kontradiktorno, ali tako je uistinu bilo i to najbolje opisuje cijeli proces. Zbilja smo se svi trudili da sve prođe što je moguće ugodnije i normalnije s ciljem konačnog kreiranja jedne drugačije predstave. Apsolutno moram pohvaliti suigru Ive, Mateja i Luke na sceni, ali i izvan nje, jer su oni i privatno jako dobri prijatelji te taj njihov, privatno kvalitetan i prijateljski odnos, definitivno i na sceni rezultira izvrsnom suigrom i međusobnom podrškom.
Predstava “Aut” motivski se naslanja na roman “Neobičan događaj sa psom u noći” Marka Haddona. O čemu se radi u predstavi?
Predstava je kombinacija Matejevih stvarnih životnih priča i situacija, motiva iz romana “Neobičan događaj sa psom u noći” te dio mašte Ivane Vuković kao dramaturginje i koautorice teksta, svih glumaca te mene kao koautora i redatelja. O samom narativu i njegovom (a)logičnom slijedu ne bih puno govorio, već vam ostavljam da to otkrijete kroz predstavu.
O autizmu se rijetko govori u javnom diskursu, i često se govori sa stigmom. Što vi želite poručiti ovom predstavom o autizmu?
Sam naslov predstave, a i plakat, koji je rad Zite Nakić Vojnović i Klasje Habjan, determinira prva tri slova riječi (AUT)izam, ali pokušava pokazati i dokazati kako autizam nije u “autu”, jer sportskim rječnikom onaj tko je u “autu” nije u terenu i nije u prostoru igre (košarke, odbojke, vaterpola, nogometa…). Mi baš naprotiv pokazujemo kako onaj tko je drugačiji nije i ne smije biti u “autu”, već je ljepota i njegova (ali i naša) vrednota to da smo zajedno u prostoru igre, i samo na taj način taj prostor igre možemo i moramo učiniti još zabavnijim, pametnijim i kreativnijim.
Prošle godine u P4 - centru za mlade i nezavisnu kulturu gostovala je još jedna tvoja autorska predstava, “Huligan”, također u produkciji kazališta Mala scena. Reakcije gledatelja bile su veoma pozitivne. Nakon predstave organizirali smo Q&A na tu temu s predstavnicima varaždinske navijačke skupine White Stones. Meni je to bio odličan pokazatelj da je upravo o takvim temama, koje su u javnom diskursu marginalizirane i stigmatizirane, potrebno progovarati u kazalištu za mlade danas. Kako ti kao autor komentiraš feedback i reakcije publike i kritike na ove predstave, “Aut” i “Huligan”?
Stvarno mi je zadovoljstvo što su reakcije na predstavu “Huligan” bile pozitivne. Vraćajući se na dijelove odgovara koje sam već naveo – svakako sam mišljenja kako u kazalištu ne smije biti granica i stereotipa. Što podrazumijeva “kazališna publika”? Što podrazumijeva “predstava za djecu”? Zašto se u kazališnoj predstavi ne bi smjela paliti bengalka i zašto se u predstavi za djecu i mlade ne bi smjelo psovati i pričati o pušenju, maloljetničkom klađenju, alkoholu, drogi i nasilju? Zatvarati oči pred određenim problemom neće stvoriti da taj problem nestane, već će stvoriti privid da problema nema, a privid će uvijek ostati baš i jedino samo to – privid.
“Huligan” je cca 80% temeljen na stvarnim navijačkim pričama Torcide, BBB, Armade… Moram spomenuti kolegu Matiju Šakoronju koji genijalnu igra našeg Zrksa u predstavi “Huligan” i za tu ulogu je osvojio nagradu za glumu gdje god je za nagradu konkurirao. Što se tiče sličnosti tih dviju predstava, možda je najveća sličnost to što su obje predstave, s obzirom na dobnu skupinu kojoj su primarno namijenjene, dosta nabrijane predstave. “Huligan” je dominantno namijenjen djeci i mladima od 12 godina, a “Aut” od devet godina i u tom dobnom rasponu svakako spadaju u nabrijanije predstave, jer sam mišljenja kako se djecu i mlade često u kazalištu podcjenjuje i “prodaje” im se nešto što su odavno prerasli.
