Broj jedan atrakcija ne samo Paname nego i cijele Srednje Amerike je Panamski kanal. Prije bilo čega u Panama Cityju odmah smo odjurili do centra za posjetitelje da vidimo to čudo. Onako laički pokušali smo si protumačiti kako sve to skupa funkcionira.
Krenuli Francuzi, napravili Amerikanci
Prošlost je jednostavna: već stoljećima postoji ideja da se na ovom najtanjem dijelu između dviju Amerika treba iskopati kanal. Bez tog kanala, da bi se prošlo samo tih 80-ak kilometara između Atlantskog i Tihog oceana, potrebno je ili sve pretovarivati, transportirati i utovarivati na drugi brod, ili tisućama kilometara zaobilaziti Južnu Ameriku.
Prvo su pokušali Francuzi. Oni su jednostavno krenuli kopati kanal, slično kao što je prokopan Sueski i Korintski kanali. Međutim, tlo se u tih 80-ak kilometara diže stotinama metara iznad mora tako da je to trebao biti gigantski, gotovo nemogući graditeljski zahvat, pogotovo za kraj 19. stoljeća. Na najtežem dijelu trebalo je probiti golemi usjek kroz Culebra Ridge, s desecima milijuna kubičnih metara materijala koji su morali biti uklonjeni!
Nakon neuspjeha Francuza došli su Amerikanci i oni su uspjeli naći rješenje. Tajna je bila u tome da iskoriste tamošnju rijeku Chagres i da sustavom brana naprave golemo umjetno Gatúnsko jezero. To jezero je na 26 metara nadmorske visine pa su smislili sustav komora i pokretnih brana koji dižu brod iz jednog oceana do razine jezera te ga na drugom kraju spuštaju u drugi ocean. Na taj način većina plovidbe Panamskim kanalom zapravo je plovidba umjetnim jezerom i prirodnim usjekom! I uspjelo je: 1914. godine kanal je otvoren za promet.
Centar za posjetitelje smješten je tik uz pokretne brane komora koje spuštaju brodove u Tihi ocean. Gledali smo kako ogromni, ogromni brodovi jedan za drugim ulaze u te komore. Ne plove samostalno jer je toliko usko da bi bilo preopasno - tako veliki brodovi lako bi razbili rubove kanala. Stoga uz njih voze posebne električne lokomotive na tračnicama, povezane sajlama s brodom, koje ga precizno pozicioniraju i drže na sigurnoj putanji.
Kada dođu na odgovarajuću poziciju brana se za brodom zatvori, i on se počinje spuštati - dojam kao da tone, kao da ta grdosija polako nestaje u velikoj rupi. Nakon što se razina vode izjednači s razinom vode u sljedećoj komori otvara se brana ispred broda i brod krene dalje u sljedeću komoru. Kad se otvori brana zadnje komore, brod slobodno zaplovi u beskonačni Tihi ocean.
Pravi spektakl za gledatelje i nevjerojatno dostignuće inženjerije!
Cijena koju plaća brod za prolaz? Prava sitnica: sama osnovna pristojba za neke veće brodove iznosi 60 tisuća dolara, a ukupna cijena prolaska može biti znatno veća! Čini se puno ali i površna računica koliko silno puno tereta ti brodovi voze, sav taj nepregledni niz tornjeva sačinjenih od golemih kontejnera, pokazuje da bi višestruko veća cijena bila sve to vući oko Južne Amerike.
To je toliko profitabilno da je dramatično ubrzalo razvoj Panama Cityja i pretvorio ga u veliko financijsko, prometno i poslovno središte. Zapravo cijela sudbina male Paname, po broju stanovnika i površini otprilike za trećinu veća od Hrvatske, određena je tim kanalom. Ogroman dio stanovništva živi u Panama Cityju i okolnim gradovima.
Iza nebodera počinje neka druga Panama
Problem Paname su velike oscilacije u bogatstvu. Već u samom Panama Cityju je nevjerojatna razlika između bogatih i siromašnih kvartova. Al tu to ne staje - cijela zemlja se dijeli na bogate i siromašne regije. I to je tako izraženo da je bilo teško prihvatiti da se nalazimo u istoj zemlji.
Bocas del Toro je arhipelag rajskih otoka i otočića u Karipskom moru blizu granice s Kostarikom. Kad smo se približavali gradiću Almirante odakle dalje vozi brod, iznenadila su nas vrlo, vrlo siromašna sela. Za nepovjerovati da je to ista država kao i Panama City.
Na obali smo ulovili prijevoz kojeg zovu “water taxi”, a zapravo je redovita linija manjih putničkih glisera koji za dvadestak minuta dolaze do Bocas Towna, glavnog grada pokrajine Bocas del Toro.
Središte samog Bocas Towna izgleda lijepo, ispeglano za turiste, s puno restorana i hotela. Međutim, šetnja samo malo na rubove grada pokazuje ponovo sliku siromaštva. Cijeli mali siromašni kvartovi izgrađeni su na stupovima nad vodom i tako se živi: doslovce na moru. I putuje se najčešće malim čamcima.
Arhipelag očekivano nudi obilazak plaža po otocima i otočićima, a te plaže izgledaju baš onako kako obično zamišljamo netaknuti tropski raj s palmama, tirkiznim morem i bijelim pijeskom. Sve su te plaže iste osim što su na jednoj zanimljive morske zvijezde koje su u velikom broju naselile pličake, na drugoj se mogu vidjeti male crvene otrovne žabice, na trećoj je osobito bijeli pijesak, itd. Uglavnom, odlično mjesto za pustiti mozak na pašu, kao što i pišu: “no plans, just palms”.
Iz raja preko planina
Osim ako ne želite uzeti direktni avion koji leti za Panama City, izvući se iz te regije baš i nije lako. Prvo ponovo taj vratolomni vodeni taksi, a onda treba uloviti bus koji vozi preko Središnjih kordiljera (Cordillera Central). To je planinski lanac koji se proteže stotinama kilometara kroz središte Paname i čini razdjelnicu između karipske i pacifičke strane zemlje. Karipska strana ima puno kiše, pa je s te strane tropska kišna šuma puno vlažnija i gušća, a pacifička je suša.
Autobus na redovitoj liniji je starudija s dimnjakom s prednje desne strane, koja uzbrdicu savladava jako teško i sporo, često brzinom laganog trčanja. Tako da smo se tri sata vukli do vrha prijevoja. Klima na najjačim usponima mora biti isključena, ali to nije bio problem jer zrak postaje neobično hladan za Panamu. Pri vrhu pojavljuje se magla, kao kod nas kasnojesensko vrijeme. Nakon prijevoja sve se odjednom mijenja: magle više nema, klima se ponovo pali jer postaje jako vruće, a vozač, naoružan silom gravitacije, prepoznao je u tom autobusu odjednom bolid formule 1. Da nas je netko slikao u autobusu, vidio bi lokalne ljude kako drijemaju i nas kako se širom otvorenih očiju držimo za sjedalo ispred s nadom da taj vozač valjda zna što radi.
Cesta prolazi kroz najsiromašniji dio zemlje, autonomnu domorodačku regiju Comarca Ngäbe-Buglé. Nevjerojatno, u bogatoj Panami upravo je ova autonomna regija daleko najsiromašnija. Prema dostupnim podacima, velika većina stanovništva živi u siromaštvu, a ekstremno siromaštvo obuhvaća više od polovice stanovništva.
Gotovo nikakva naselja nisu vidljiva usput. U autobus su ulazile i izlazile žene u šarenim haljinama i brojni školarci koji putuju u lokalne škole. Svi školarci su u uniformama (bijele košulje, smeđkaste “štof” hlače za dečke i iste takve suknje za curice), a nema prijevoza bez plaćanja - tarifa je bila 1 dolar. Nekako mi se nemilosrdno strog činio kondukter skupljajući bez iznimke taj dolar od svakog djeteta. Kako bar prijevoz školaraca u tom siromaštvu ne može biti besplatan?
Grad David i povratak u bogatiju Panamu
Čim smo se spustili s planine došli smo do glavne prometnice, Panameričke ceste. Tu se priča sasvim mijenja. Uređenija sela, bogatije kuće - kao neka druga država. Došli smo u grad David, drugi po veličini u Panami.
Tu su nas dočekale vijesti o potresu u Kolumbiji. Možda zato što smo imali nevjerojatan peh da smo doživimo (ali i preživimo) strašan potres u Nepalu 2015. godine, naši doma su se posebno zabrinuli. Međutim Kolumbija je ogromna zemlja, i sama Panama se prostire daleko od Kolumbije na sjever, tako da mi u Davidu nismo osjetili podrhtavanje.
David je simpatičan grad, ni prevelik ni premalen. Ima jednostavnu, ali lijepu katedralu i mali park na centralnom trgu po kojem šeću iguane. Nije loše, ali to je za turiste više-manje sve. Zanimljivo, i tu ne može bez čudnih panamskih razlika: sjeverni dio grada neobično je svijetliji, razvijeniji, bogatiji. To je navodno zbog svoje blizine Boquetea, planinskog mjesta koje je postalo veliki magnet za turiste željne aktivnosti vezanih uz vulkane i džunglu, ali i mjesto za novu mladost američkih umirovljenika. Tamo prevladava planinska klima koja, u tropskom kraju, asocira na naše proljeće, kao da je vječno ugodan svibanj.
Panama ima poseban program boravka za umirovljenike, tzv. Pensionado program, a glavni uvjet je da dokažu da imaju stabilne (i dovoljno visoke) prihode, odnosno mirovinu. Ti probrani bogatiji umirovljenici očito i troše pristojno, što se odražava na bogatstvo cijelog kraja, uključujući i tog dijela Davida koji je svojevrsni logistički centar Boquetea.
Redovitom autobusnom linijom krenuli smo dalje natrag prema Panama Cityju, ali u ovom dijelu Paname autobus je malo drukčiji: ugodan, moderan, na kat, s wc-om. I cesta je sigurna i brza, s dvije trake u oba smjera. Završava u Panama Cityju, gradu čiji neboderi podsjećaju na Manhattan, a stari kolonijalni dio je nalik na Havanu, samo je za razliku od Kube obnovljen, sređen i ušminkan. Tu je nažalost došao kraj našoj ovoljetnoj avanturi.
Nismo očekivali da će nam se Panama i Kostarika (s izletom u Kolumbiju) toliko svidjeti. Na kraju nam je možda upravo ta druga Panama, koja se skriva iza nebodera i Panamskog kanala, ostala najzanimljivija — zemlja nevjerojatnih razlika koju nismo ni približno tako zamišljali. Super je kad očekuješ manje, a dobiješ više.
