- Ljubav je važna, ali za brak je najvažnije poštovanje, razumijevanje, kompromisi. Ljubav i zaljubljenost prođu, a onda se morate prilagoditi, opraštati jedno drugome, zaboraviti... S godinama se ljubav pretvori u međusobno poštovanje, razumijevanje... – rekli su nam supružnici Vlatko i Ljubica Marić, s kojima smo razgovarali uoči Valentinova – Dana zaljubljenih.
Riječi ovo dvoje 80-godišnjaka, koji su od jeseni 2020. godine stanari Doma za starije i nemoćne osobe Varaždin potvrđuje i njihov brak – ove će godine u srpnju obilježiti 58 godina bračnog staža.
Vlatko je Varaždinac, a Ljubica je rodom iz Crkovca, mjesta u okolici Lepoglave. Njihovo je zajedničko putovanje započelo kad je Vlatko radio kao šef hotela u Trakošćanu, a Ljubica je bila učiteljica u Prebukovju.
- To mi je bilo prvo radno mjesto. Upoznali smo preko jedne kolegice koja je isto bila učiteljica. Ja sam bila učiteljica razredne nastave, a kasnije sam se doškolovala i predavala povijest i zemljopis. No, kao učiteljica sam radila svega pet godina. Bila sam osjetljiva na glasnice pa sam, na preporuku liječnika, prestala predavati – ispričala nam je Ljubica.
Kako je napomenuo Vlatko, zbog posla su se nekoliko puta selili.
- Iz Trakošćana sam otišao raditi na Mali Lošinj, tamo sam bio šef recepcije u hotelu Bellevue. Ljubica tada nije radila, u to vrijeme imali smo jednu curicu, Nakon godinu dana vratili smo se ovamo, jer je u Varaždinskim Toplicama bio raspisan natječaj za šefa recepcije bolnice. U Toplicama smo dobili stan, to nas je i privuklo. Tamo sam radio 10 godina, a i Ljubica je dobila posao, u školi u Poljani. Tada je raspisan natječaj za službenika u pošti u Toplicama pa je položila poštarsku školu i zaposlila se pošti – prisjetio se Vlatko.
S vremenom su počeli graditi kuću u Knegincu.
- Dobila sam posao u pošti u Turčinu, a nakon toga u pošti u Varaždinu – dodala je Ljubica koja je u mirovini od 2000. godine.
- Ja sam u mirovinu otišao nešto prije nje, bio sam u invalidskoj penziji u Austriji. Radio sam svugdje, i kod nas, u Kožari, Viku... i u inozemstvu, u Austriji. No, ostao sam bez vida, zbog svoje vlastite lijenosti. Naime, imao sam problema s očnim tlakom, a ja sam to ignorirao pa je otišao očni živac. Tako sam završio na bolovanju i u penziji – ispričao nam je Vlatko.
U braku koji je započeo 1965. godine dobili su dvije kćeri, a ponose i svojim dvjema unukama. A što kažu o svom braku?
- Brak kao i svaki drugi, bilo je lijepih trenutaka, ali i onih drugih. Mi smo stara generacija koja se teško mijenja, danas parovi kažu ‘Dosta nam je svađe’ i svatko ode na svoju stranu. Mi malo potrpimo i sve se vrati u normalu, a danas je drugačije – kazala je Ljubica.
- Mi to ne razumijemo. Kad smo se vjenčali, od rodbine nismo ništa dobili jer je i rodbina bila siromašna, tako da smo mi sve stvorili sami, od početka, uz dvoje djece, gradnju kuće... a sada mladi očekuju da im se sve servira. Danas im sve daš i još uvijek nisu zadovoljni – dodao je Vlatko, a napomenuo je još nešto.
- Svo to vrijeme, već 58 godina, moja supruga mene trpi, to je živa istina. Muškarci to ne žele priznati, ali nažalost to je istina – rekao nam je.
Unatoč svemu, iza njih puno godina zajedničkog života.
- Puno toga smo prošli zajedno, raznih poslova, kriza, gradili malo po malo kuću u Knegincu... Jedino tako se i može, zajedno nekako sve to “izgurati” – napomenuli su.
- Za dug i skladan suživot treba ogromno međusobno razumijevanje i poštovanje, a kada dođe do nesporazuma, uvijek netko treba popustiti, svejedno tko, ali netko mora. Ja osobno smatram da je u braku najveći teret na ženama, ima muškaraca koji pomažu, ali većina poslova je na ženama. Supruga je radila, došla je doma s posla, spremila ručak mužu i djeci, prala i peglala veš, a muž je nakon posla sjeo i odmarao, čitao... Ja sam svojoj supruzi zahvalan do smrti, ona se 58 godina brinula za mene, a sad sam sretan jer imam dovoljno novaca da joj mogu uzvratiti, i to mi čini najveće zadovoljstvo – otkrio nam je Vlatko, na što se njegova supruga nasmijala i kazala da je nekad ona imala više novaca od njega, a sada je obrnuto.
- Novce neću ponijeti sa sobom u grob, i pokušavam stalno popraviti sve ono od ranije. Što god joj treba i što god zaželi, sve ću joj omogućiti – istaknuo je Vlatko.
A kako njihov brak funkcionira u Domu za starije?
- Žao mi je što nismo došli i ranije, jako smo zadovoljni ovdje, kao da smo u hotelu – našalio se Vlatko.
- Primjer suživota vam je, recimo, i gledanje televizora. Imamo dva, ali ja sam slijep i ne mogu čitati na svojem televizoru, ali mogu slušati, no ako glasno slušam, smetam supruzi. Zato imam bluetooth slušalice pa svatko gleda svoj program i zadovoljni smo. Nastojimo pomoći jedno drugome što je više moguće – napomenuo je.
- Oboje imamo svoje interese i hobije. Ja dosta čitam i radim ručni rad, a njega, iako ne vidi, zanima ova nova tehnologija, to ga od mladosti interesira pa mu je to i sad zanimacija. Ima bluetooth slušalice, moderan mobitel i slično... – dodala je Ljubica.
Vole prošetati gradom, sjesti na kavu... i poručuju da se stariji ljudi moraju kretati i da se ne smiju zapustiti.
- Svaki dan odem do grada, četvrtkom i subotom na Sajmište na Banfici, a pridruži mi se i Ljubica pa otkrivamo gdje je najbolje otići na kavu. Za Dan žena idemo u kazalište, putujemo, odlazimo na izlete kad god je prilika... – ispričao nam je Vlatko.
- A kad se nešto porječkamo, onda on u grad ode ujutro, a ja poslije ručka. A do večere zaboravimo oko čega smo se porječkali – nasmijala se Ljubica.
Što su poručili za kraj? "Kad ste dugo zajedno, bolje se poznajete, počnete se međusobno više cijeniti, pomažete jedno drugome... a to zapravo i jest prava ljubav", zaključili su.
