U Gradskoj knjižnici i čitaonici Novi Marof od 1. do 30. travnja izlaže knjižničarka Nadica Rain. Autorica je rođena 1961. godine u Varaždinu. Trideset godina bila je voditelj i ravnatelj Gradske knjižnice i čitaonice Novi Marof u kojoj je ovih dana otvorena izložba njezinih fotografija. Tijekom svog profesionalnog rada kao knjižničarka priredila je tridesetak sličnih izložaba za druge umjetnike.
Dražen Zrinski, tajnik Foto kluba Varaždin u predgovoru uz kaztalog izložbe ističe da je Nadica Rain primjer je fotografa koji ne eksperimentira, već fotoaparat koristi da spasi od zaborava svu ljepotu koja ju okružuje. Djelomično je za to zaslužna genetika i druženje sa stricem, koji je kao arhitekt bio dovoljno educirana osoba da Nadicu nauči prepoznati što je lijepo i vrijedno za bilježenje. Sasvim je sigurno ovakav način korištenja fotografije i posljedica rada s osobama koje cijene narodnu baštinu, a i života u kraju koji je prepun prirodnih ljepota i bogat motivima seoskog života iz vremena naših starih, pri čemu svakako treba spomenuti Ivana Rabuzina.
A izložba? Predstavljeni opus mogao bi se podijeliti u dvije cjeline. U prvu bi se smjestili prekrasni pejzaži, odnosno motivi iz prirode među kojima će oko promatrača sigurno zastati na bajkovitim pričama iz marofskog kraja. No, autorica nije lokalno ograničena, pa nam je predstavila i neke zanimljivosti s putovanja po lijepoj našoj, a i šire. Ono što je tu svakako za pohvaliti je da se pri tom nije bavila turističko-razgledničkom tematikom, već je ulazila u skrivene kutke i otkrivala "običnim smrtnicima" nepoznatu prirodnu i kulturnu baštinu.
Drugu cjelinu činili bi radovi u kojima Nadica proučava svakodnevicu, pri čemu posebnu pažnju posvećuje ljudima. Prikazani portreti gledatelju dočaravaju vedrinu i razigranost mladosti, ali i mudrost koja zrači iz starijih osoba, a čemu posebno doprinosi igra svjetla i sjene koje je odlično koristila pri njihovu fotografiranju.
Neisforsirani osmijeh na dječjem licu dok nježno gladi malo mače govori da autorica želi dočarati i osjećaje koji izviru iz zabilježenih motiva. Bjelina mačića i spoj dvaju nejakih bića u prizoru dodatno naglašavaju nevinost i neiskvarenost koja je prisutna u svakom tako mladom stvoru. Takvim nas radovima gđa Rain upoznaje i sa svojom sociološkom osvješćenošću.
Pažljivom promatraču neće promaknuti da su fotografije rađene u boji, ali i crno-bijelom tehnikom što dodatno daje informaciju o autorici da ne želi biti tek dokumentarist događanja oko sebe, već svojim radovima daje i profinjeniju, umjetničku crtu. Ovom tehnikom i pažljivim biranjem motiva ona kao da im udahnjuje svevremenost.
A i fotografije u boji nisu prepune divljih boja, već nam umjerenim koloritom svaka od njih pokušava govoriti o osobi koja nas ne želi zabljesnuti uslikanim motivom, već na nježan, ženstven način ispričati priču o uočenom prizoru. Tako stara, polusrušena drvena kućica ne iskače iz kadra pri pozivu u pomoć uz naglašavanje ljudskog nemara, već se nježno, samozatajno, rekli bismo skrušeno, poklonila stablu pokraj sebe kao simbolu zdravog života dajući nam do znanja da ne možemo protiv snage prirode.
