- OŠ Andrije Kačića Miošića u Donjoj Voći danas je po uvjetima rada ravnopravna s mnogim drugim školama u razvijenijim županijama, čak bih rekla da smo i ispred drugih županija. U procesu samovrjednovanja, koji je provodio Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja, naši su roditelji i učenici svrstali školu u 20 % škola na razini Hrvatske koje su dobile najviše ocjene za međusobne odnose i kvalitetu poučavanja. Niz godina škola sudjeluje na jako puno natjecanja i u domaćim i međunarodnim projektnim aktivnostima. No, uvijek sam smatrala da nam ne može isključivi cilj biti razvijanje samo mentalnih aktivnosti učenika već i razvijanje emocionalne inteligencije, prilagodljivosti, neovisnosti, sposobnosti rješavanja problema u suradnji s drugima, upornosti, ljubaznosti, poštovanja, prijateljskog ponašanja, humanosti, čovjekoljublja i domoljublja te zaštite okoliša i briga o zdravlju i prehrani, razumijevanja poduzetništva te ovladavanja informatičkim tehnologijama. I uvjerena sam da smo u tome uspijevali. Prsti jedne ruke su mi previše da bih nabrojila naše učenike koji nisu u životu postali vrijedni ljudi, dobri građani i roditelji svojoj djeci. I to me čini sretnom i zadovoljnom na kraju mojeg radnog vijeka u školi - kaže Rahela Blažević, sada bivša ravnateljica ove male škole koja se nalazi na rubnom području Varaždinske županije, a koja je s 1. ožujkom ove godine, nakon 32 godine vođenja škole, otišla u zasluženu mirovinu.
Blažević je odrastala u velikoj, deseteročlanoj obitelji te je pet desetljeća živjela s Voćancima i voćanskim krajem, a mnogi ju pamte i po humanitarnom radu. Profesorica Jugoslavenskih jezika i književnosti bila je dopredsjednica i predsjednica Gradskog društva Crvenog križa Ivanec, članica Skupštine Hrvatskog Crvenog križa, dok je danas predsjednica Zajednice udruga Društvo Crvenog križa Varaždinske županije. Blažević je bila uključena u Hrvatsko-slovensko društvo prijateljstva, čija je bila dopredsjednica te članica Međunarodnog kluba prijatelja. Iako je obiteljska tragedija, gubitak sina, u potpunosti obilježila njezine posljednje godine ravnateljstva, Blažević se ni u jednom trenutku nije predala, ali je ipak odlučila prijevremeno otići u mirovinu.
Kako ste se uopće našli u školi i postali ravnateljica?
Ravnateljicom sam postala u vrijeme Domovinskog rata, i to sasvim slučajno, na poziv mojih starijih kolega u trenutku kada je, pred početak rata, bivši direktor sa svojim istomišljenicima, napustio školu i vratio se u svoju zemlju. Iako sam imala mogućnost odlaska u Švicarsku, gdje sam trebala raditi na uspostavi hrvatskih dopunskih škola u toj zemlji, odlučila sam ostati u svojoj domovini. Nikada nisam zbog toga požalila jer sam imala široku i istinsku podršku ljudi oko sebe bez obzira koja se opcija u datom trenutku nalazila na vlasti.
Kakvi su bili uvjeti rada u školi prije 30 godina?
Na početku rada zatekla sam dva velika infrastrukturno zapuštena i zanemarena školska objekta, dvije ruševne stare školske zgrade koje smo odmah poklonili vatrogascima za Vatrogasni dom i Općini Donja Voća za ambulantu. Tu su bile i dvije zapuštene stambene zgrade u kojima je trebalo puno održavanja. Teški uvjeti rada bili su u područnoj školi, gdje se nastava iz Tjelesne i zdravstvene kulture održavala na blatnjavom igralištu, kuhinja je bila bez vode pa je 130 učenika pralo ruke u istom lavoru, a kuharica nosila vodu sa školskog bunara za pripremu hrane. U matičnoj školi procurila je peć za centralno grijanje na drva i ugljen, a truli stari drveni podovi, kao i električne instalacije i stolarija kroz koju je puhao vjetar bili su opasni za učenike. No, ni u jednom se trenutku nisam obeshrabrila već sam postupno rješavala pojedinačne probleme. U prvim godinama mandata muku sam mučila s osiguravanjem stručnih ljudi za nastavu i popratne službe jer smo imali oko 300 učenika, a nije bilo pedagoga, knjižničara kao ni stručnih učitelja za sve predmete. No, postupno je i taj problem riješen te već dugi niz godina osnovna škola u Donjoj Voći u potpunosti ima stručno zastupljenu nastavu.
Kakva je situacija danas?
Nakon cjelovite obnove područne škole 2005., a onda i matične škole 2019. godine, konačno smo dobili uvjete za rad dostojne 21. stoljeća. Nedavno je pokrenuto i ponovno projektiranje za izgradnju športske dvorane uz matičnu školu za koju smo suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja imali još 2006.godine, ali se zbog predviđene kvadrature, takav projekt nije sviđao nekim lokalnim ljudima pa su svojom peticijom zaustavili gradnju. Jako mi je žao što nisam dočekala na radnom mjestu i dovršetak ovog projekta. Sve u svemu, danas je situacija puno bolja što se tiče i uvjeta rada i stručnosti nastave, ali se drastično u svakom desetljeću smanjio broj učenika te ih je danas u školi ukupno 130. Posebice je velik pad u područnoj školi, ali to nije u tolikoj mjeri zbog iseljavanja koliko zbog ustrojstva moderne obitelji koja najčešće broji tek dvoje djece. Nastavni proces puno je humaniziraniji, promijenili su se načini poučavanja kao i pedagoške mjere te načini vrednovanja i ocjenjivanja. No, količine gradiva i dalje su ostalo iste...
Koje je vrijeme bilo najizazovnije, koji su joj učenici ostali u sjećanju i što bi promijenila u obrazovnom sustavu pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
