-Slikam od kada znam za sebe jer za mene je to uvijek bila kao neka osnovna ljudska potreba, kao što moram piti vodu tako moram i slikati.. kao neki nagon, veli nam Monika Bičkei, slikarica prepoznatljivog stila, koji je osebujan spoj maše i povijesti, odnosno arheologije. Ne slučajno jer ova Slavonka, rođena u Virovitici, a odrasla u malenom selu Novaki, nakon slatinske Gimnazije upisala je studij arheologije na Sveučilištu u Zadru.
Između dvije ljubavi
-Uz slikarstvo, arheologija je oduvijek bila moja velika ljubav… I u tom trenutku je prevagnula pa sam zapostavila umjetnost na nekoliko godina…Na diplomskom studiju sam se, međutim, ponovno vratila slikarstvu. Tijekom studija, putem programa Ceepus, dva semestra sam studirala i u inozemstvu, jednom u slovačkom gradu Nitri, drugi put u Ljubljani, veli nam o svom profesionalnom putu slikarica, koja danas živi u Ivancu.
Vrijeme provodi s obitelji i prijateljima, kao i slikajući, a arheologiju je stavila sa strane.
- Slikarstvo je, jednostavno, prevagnulo, no arheologija je i dalje moja velika ljubav, samo što ju sad pokušavam uklopiti u svoju umjetnost. Nekada na slike dodajem arheološke lokalitete i neke priče o njima, a najviše mitove i legende. Upravo radim na novom ciklusu gdje prikazujem legende Varaždinske županije, od kojih su mnoge vezane za arheološke lokalitete ovoga kraja. Dok slikam sam sama, nema komunikacije s ljudima, nema problema, problematičnih odnosa, nema hijerarhije, nema ničega lošega kao što u svakom drugom poslu zna biti… Samo moje istinsko ja.. Moja duša treba mir i treba raditi ono što je usrećuje…Mislim da to, zapravo, treba svaka osoba, samo nema svatko hrabrosti odlučiti raditi samo ono što ga najviše čini sretnim jer u današnjem materijalnom svijetu to je dosta težak put.. Moraš biti spreman da ćeš jedan mjesec zaraditi novac, sljedeća dva ne, ukazuje.
Slikama, kako dodaje, često prenosi i poruku, a i budi emocije.
-Često slikam svoje vizije.. Na početku često ni ne znam što znače, nego tek kada slika bude gotova i kada ju duže promatram. Ne idem slikati s ciljem da prenesem neku određenu poruku, ali se uvijek fokusiram na to što god da ispadne i kakva god da ispadne na kraju da se netko u njoj pronađe, da netko u njoj nađe sebi neko značenje i poruku.. No, ovaj, novi ciklus na kojem radim, nisu moje vizije, nego priče i legende, napominje.
Pitamo je zar, kad se probudi, ne zaboravlja snove, koji su je znali inspirirati.
I snovi na platnu
-Da, često sam znala slikati i svoje snove. Oduvijek imam živopisne snove i puno ih pamtim, naravno ne sve, a i nisu svi za naslikati. Nekada sanjam da slikam i u snu mi se jako svidi što sam napravila, pa ujutro krenem to slikati u stvarnosti. Ali, uz snove, vizije, arheologiju i legende, znam naslikati i obične pejzaže inspirirane, naravno, prirodom. Zapravo slikam sve što osjećam u tom trenutku kada mi dođe val inspiracije, objašnjava
Danas, kako dodaje, stvara više nego ranije.
-Zadnjih godinu dana slikam kad god stignem, tj. kada god svekrva ili muž mogu pričuvati mog četverogodišnjeg sina. Prije to nisam mogla, slikala sam vrlo rijetko, sada pokušavam da to bude nekoliko dana u tjednu. Ne izgleda mi svaki dan isto, ne volim rutine. A i ne mogu ih imati s obzirom na dijete. No, ajmo reći, da većinu dana kroz tjedan uspije netko od ukućana biti s djetetom pa se ujutro probudim, popijem kavu i odem slikati, poslije ručka sam opet do večeri s djetetom. Znači, jutra su moje vrijeme za umjetnost. I, naravno, pokušavam što više boraviti u prirodi puniti baterije i crpiti inspiraciju, naglašava slikarica, koja će krajem godine u galeriji P4 izložiti svoj novi ciklus slika inspiriran legendama varaždinskog kraja, a u planu ima i izložwbe u inozemstvu.
- Moje prezime je neobično, da. Prezime Bičkei mađarskog je porijekla i moja ga obitelj ima jedina u Hrvatskoj. Originalno se pisalo Bicskei, no moj ga je djed, kada se doselio u Hrvatsku, odlučio prilagoditi sredini te staviti slovo č. Prezime Bicskei potječe iz grada Bicske u Mađarskoj i vrlo je staro. U zapisima ga nalazimo već od 13. stoljeća. S druge strane, muževo prezime Friščić je tipično ivanečko prezime, a prvi puta se spominje u 17. stoljeću, veli nam o slikarica koju smo pitali o porijeklu prezimena. Na sjever Hrvatske, kako napominje, dovela ju je ljubav. -Supruga, koji je također umjetnik, akademski kipar i glazbenik, Lea Friščića, upoznala sam 2013. godine, a pet godina kasnije odlučili samo da želimo zajedno provesti život i zajedno stvarati pa sam se doselila kod njega na sjever. Tražeći mjesto gdje ćemo se skrasiti, promijenili smo nekoliko stanova i lokacija, među njima i Pušćine. No, tamo smo živjeli kratko, tek oko godinu dana. Trenutno živim u Ivancu, rodnom gradu moga muža. Tu je predivna planina puna potoka, izvorske vode, svježine i šuma, a opet dovoljno blizu Varaždina, tako da je savršena lokacija za naše današnje potrebe, objašnjava slikarica, dodajući da postoje razlike u mentalitetu sredina u kojima je živjela, ali su vrlo male, a sadašnja joj najviše odgovara jer je našla ljude slične sebi, vesele i druželjubive.
Kraj svih tehnoloških novina, kao što je AI, veli nam da ima potražnje za klasnične slike.
-Još uvijek, na sreću, ima. Ljudi mi se javljaju putem Facebooka, no moram priznati, ljuta sam na AI. Najviše mi smetaju lažne fotografije umjetnika kako drže svoju sliku, naravno, napravljeno pomoću AI tehnologije. Takve slike se šire društvenim mrežama i imaju milijune lajkova. Ljudi ne prepoznaju da je sve lažno, da nije stvarna osoba niti rad. Nije mi baš jasno kako ne prepoznaju što je napravljeno AI tehnologijom, a što ne, priznaje.
Iako koristi društvene mreže, ne bježi od izložbi. Dapače.
-Imala sam pet samostalnih izložbi i mnogo skupnih. U Varaždinu sam izlagala više puta u umjetničkoj ulici na Špancirfestu, imala sam izložbu Galerija na otvorenom na Korzu, a nedavno sam sudjelovala na skupnoj izložbi HDLU Varaždin kao novoprimljeni član. Izložbe i dalje planiram i i bitnije su mi od društvenih mreža, naglašava.
Da voli izložbe, govori i to da se brine za ukupan doživljaj pa se na njima može čuti i glazba, i to ne svakodnevna.
- Volim da otvorenje izložbe bude što posebnije, i kako moje slike uvijek pričaju neku priču, isto tako se u njima osjeti i glazba pa volim da budu popraćene zvukom nekog instrumenta koji paše uz atmosferu na slikama, nečijim divnim glasom, a na jednoj izložbi imala sam cijeli improvizirani band koji je nastao dan prije izložbe. Handpan ima mistični zvuk koji se jako uklapa, nekako mi zvuči kao jako daleka prošlost ili budućnost, kao i svjetovi na mojim slikama, objašnjava nam i - ne griješi!
