Miroslav Klemm nedavno je predstavio knjigu „Djetinjstvo i mladost jednog muzejskog savjetnika (Himalaja, tres, tres, Trešnjevka)“, u kojoj opisuje svoje djetinjstvo i mladost u 29 sličica iz života na zagrebačkoj Trešnjevki. Kako i sam ističe, isti je to život kakav su živjeli i njegovi vršnjaci u Varaždinu, opisan u knjizi „Jagode na bunkeru“ poznatoga varaždinskog novinara Krunoslava Kruljca, pa će zato Varaždinci lako naći poveznice na toj zemljopisnoj relaciji.
U Gradskome muzeju Varaždin Miroslav Klemm radio je kao kustos/muzejski savjetnik na Kulturnopovijesnom odjelu gotovo 40 godina, sve do umirovljenja 2011. godine. Svoja sjećanja opisao nam je na zagrebačkoj kajkavštini.
Koliko je odrastanje na Trešnjevci utjecalo na odabir Vašeg poziva?
V knjigi “Himalaja, tres, tres Trešnjevka” se nalazi i sličica iz mog života z naslovom “Potiho, čist potiho”. V njoj spominjem gospona Filipa Coklina, malera iz Taborske ulice, koji je slikal. A mi smo doma imali tri njegove slike. Jedna je bila “Zima”, lepo nafarbana z uljenim bojama na šperploči. Niko v celom susedstvu ni imal takvu. Bila je čak v izlogu staklorezačke radione v Končarevoj da gazdi dela reklamu. I ja sam bil jako ponosan da ju je baš moj tata kupil. Možda je to onda bil “omen” moje kasnije naklonosti, pa sam život posvetil umetnosti. Sad, v sečanjima, mi znači stoput više nego onda.
Što Vas je motiviralo na to da pišete o djetinjstvu i odrastanju u Zagrebu?
To sam pisal za moje dečke i cure z Trešnjevke. Niš drugo!
Koje je Vaše prvo sjećanje na Trešnjevku?
Najranije sečanje na Trešnjevku mi je mutna slika trenutka kad moj dida, slastičar, ruši veliku peč i baca cigle v dvorište kuče u Končarevoj ulici di je imal slastičarnu. Bil je obrtnik i 1947. godine doživel sudbinu mnogih. Zeli su mu dučan i ostal je na ničem. Poskrivečki je doma delal one bombone v obliku štapiča z crvenom niti po sredini i prodaval ih na trešnjevačkom Placu deci koja su došla gledati film. Po letu je svaku večer na Placu bilo otvoreno kino. To još retki znaju. Samo mi stari Trešnjevčani.
Kako biste nekome tko nikad nije bio u Zagrebu, primjerice, opisali duh Trešnjevke?
Davor Puttar, moj neprežaljeni prijatelj, mi je rekel: “Opisal si moj život”. To je odgovor!
Kakva je Trešnjevka iz Vaše mladosti, a kakva je sad, koliko se promijenila?
V mojoj ulici se promenilo gotovo sve. Ostalo je samo par starih suseda. Na mestu mojeg dvorišta na kojem je stanovalo devet obitelji sad je trokatnica. Nekom je tam lepo v “penthausu”. Ali oni nisu Trešnjevčani. Niti nebuju!
Postoji li u Varaždinu neki kvart koji bi bio pandan Trešnjevci?
Bilo koji je isti. Pročitajte “Jagode na bunkeru”!
Neki kažu da je nemoguće napisati „stvarnu“ autobiografiju jer je sjećanje varljivo. Mislite li i Vi tako, jeste li koji put pribjegli fikciji u korist stila?
Niti jedna reč v knjigi ni izmišljena. Pa ni razgovor s Frau Anni, koja je teško govorila hrvatski.
