U posljednje dvije godine, otkako je član ansambla HNK Varaždin, Marinko Leš odigrao je niz zapaženih uloga, od Romana Tournela u Feydeauovoj Bubi u uhu do Đure Čvorovića u Balkanskom špijunu Dušana Kovačevića.
- Jako sam sretan što sam ovdje i što sam do sada već dio velikog i respektabilnog repertoara. Mislim da radimo zaista jako dobro, a i publika to potvrđuje punim kazalištima, ne samo u Varaždinu, i dugim pljeskom, a to je nama, glumcima, najvažnije. A ja osobno uživam raditi u varaždinskom kazalištu. Imam priliku puno igrati, i istraživati sebe i svoje role u različitim predstavama, što je jako važno. Ovu smo sezonu počeli s "Balkanskim špijunom", a sada već radimo "Krletku". Pa iako su oba komada kategorizirana kao komedije, po svemu se razlikuju. I zbog komediografskog miljea i tradicije iz koje dolaze, a i u glumačkom pristupu. U protekle dvije godine radio sam s različitim redateljima, što je također super škola. Neki od njih su mlađi od mene, došli su na Akademiju nakon što sam diplomirao, pa mi je njihov pristup nov i zanimljiv. Oni naime, običavaju glumcima predstaviti svoj koncept, a na nama je da unutar tog okvira kreiramo svoju rolu, za razliku od redatelja starije generacije koji su često glumcima davali konkretne upute kako igrati. Takav pristup mladih redatelja mi se jako dopada – istaknuo je Marinko Leš s kojim smo razgovarali o zadnjim ulogama, ali i planovima za dalje.
"BalkanskI špijun" bio je posebni izazov
Nedavno ste ostvarili još jednu sjajnu ulogu na pozornici varaždinskog kazališta. U predstavi "Balkanski špijun" odlično ste odigrali Đuru Čvorovića. Koliko je to bila izazovna uloga?
Moram priznati da sam se tu bacio na glavu. Pokušao sam ne razmišljati o kultnom filmu, jer cijeli taj film, taj Kovačevićev tekst pa i kompletna težina koja je oko tog naslova je bila poseban izazov. Povrh svega trebalo je sve to prebaciti u kazalište, na pozornicu na kojoj su vam partneri, prije svih jedan Ljubo Kerekeš, a onda i Ljiljana Bogojević. Redatelj Vanja Jovanović je imao odličan pristup, već na prvoj probi je bio maksimalno pripremljen i ničime nije dao naslutiti da je možda i sam opterećen naslovom. Predstavu smo radili u odličnoj atmosferi i mislim da smo napravili jako dobru predstavu.
Koliko je otežavajuće to što u ovom predstavi glumite na srpskom jeziku?
Meni je to bilo jako zabavno. Možda bi mi neki drugi jezik ili dijalekt bio puno teži. Ja sam naime, generacija, jedna od posljednjih, koja je u djetinjstvu gledala i Televiziju Zagreb, ali i TV Beograd, tako da mi je taj jezik ostao negdje u uhu i nije mi predstavljao neki napor. Osim toga, taj je tekst toliko briljantno napisan, pa kao i kod tekstova Kristiana Novaka, na njemu nema potrebe raditi bilo kakve intervencije. To je toliko dobro napisano da je dovoljno samo izgovoriti te misli i već si napravio više od pola posla.
Nova uloga – u štiklama
Još se nije stišala euforija oko "Balkanskog špijuna", a već radite na novoj predstavi?
Da, radimo "Krletku", u kojoj igram Albin, zvijezdu tog kluba. Iako smo tek počeli raditi na predstavi, već se naziru sjajni, zabavni trenuci u kojima će vjerujem, uživati i publika. Već smo počeli i s koreografskim probama koje vodi sjajni Dinko Bogdanić, a svaki dan imamo i baletnu poduku od barem sat vremena. Nas četiri dečka smo svaki dan – na štangi. To je fenomenalno da imamo priliku raditi s takvim koreografom kakav je Dinko Bogdanić. Za uloge koje nas četvorica igramo u štiklama takve su probe iznimno važne. I zbog držanja, i zbog gležnjeva. Imam priliku ponovo raditi s Krešom Dolenčićem, nakon "Majke Hrabrost", koja je bila potpuno drugačija predstava od ove. I hvala mu na ukazanom povjerenju, nadam se da ga neću iznevjeriti. Iako je Krletka jako zabavna predstava, mi ju, kao glumci, moramo shvatiti jako ozbiljno, jer zabavne predstave u kazalištu zahtijevaju jako ozbiljan rad. No, raditi takvu predstavu je jako inspirativno, jer hodati u štiklama, plesati, pjevati, na kraju krajeva izvlačiti iz sebe svoju žensku stranu do neslućenih razmjera, nemaš priliku raditi svaki dan. Krletka, čija će premijera biti krajem studenoga, je novi i jako uzbudljiv izazov.
Kako biste ocijenili posljednje dvije godine rada u varaždinskom kazalištu?
Iznimno sam sretan da sam dio baš varaždinskog HNK, i što se tiče repertoara, ali i cijele atmosfere u teatru. Intendantica Senka Bulić stvarno izvrsno vodi ovo kazalište, rekao bih da ga obnavlja i iznutra i izvana – bira sjajne repertoarne naslove, zanimljive i inspirativne suradnike, a s druge strane, nama koji “živimo” u kazalištu osigurava da i sama zgrada sjaji – imamo novo nadstroplje, nove cugove, novu predivnu dvoranu za probe; mislim da takvu nemaju nigdje. Zahvaljujući programu K- HNK imamo priliku često gostovati i na pozornicama drugih nacionalnih kazališnih kuća, gdje nas sjajno prihvaća tamošnja publika. Mi godinama nismo imali lošu ili neuspjelu predstavu, sve su bile sjajno prihvaćene od publike, bilo one u Varaždinu, ili pak one u Rijeci, Splitu ili drugim gradovima u kojima smo igrali. Publika stvarno uživa u našim predstavama, a meni je svaka predstava, rad s novim redateljem, nova estetika, novo i dragocjeno iskustvo.
