Nacionalni prvak drame Ljubomir Kerekeš će u Balkanskom špijunu, novoj predstavi varaždinskog kazališta, koja će biti premijerno izvedena na Velikoj sceni ovog petka, 11. listopada, igrati Iliju Čvorovića, glavnu ulogu u ovom popularnom remek djelu Dušana Kovačevića.
- Predstavu radimo po originalnom tekstu Dušana Kovačevića. Jest da je redatelj Vanja Jovanović napravio neka skraćenja, kako bismo dobili za današnja vremena primjereno trajanje predstave. Mislim da je to dobro napravio, tako da to nije adaptacija, već redateljevo viđenje teksta, u smislu jasnoće, čitljivosti i lakše percepcije predstave za publiku. Nitko nije tražio da kopiram Batu Stojkovića u ulozi Ilije Čvorovića, a kada bi to netko i tražio, naravno da ne bih pristao. Nikada nisam bio sklon raditi presliku nečega već viđenog, bez obzira što skidam kapu Stojkoviću, koji je napravio odličan posao i sjajnu ulogu, koju publika i danas pamti. Nikada nisam radio ulogu na taj način, uvijek težim svojoj realizaciji, izvrtim neki svoj unutarnji film i dam nešto svoje. Uz dužno poštovanje prema velikom glumcu Danilu Bati Stojkoviću, nije mi bilo ni na kraj pameti kopirati njegovu ulogu. Pokušavam stvoriti neki svoj materijal, svoj život Ilije Čvorovića. Koliko ću u tome uspjeti sudit će publika - istaknuo je Ljubomir Kerekeš, što je bio povod za razgovor.
Bolesna zaluđenost Ilije Čvorovića
Balkanski špijun je, pogotovo za ono vrijeme, silno subverzivan tekst?
Taj tekst definitivno ima svoju dubinu. Ako govorim iz perspektive glumca, onda je to jedno izuzetno veliko previranje u samome sebi, unutar karaktera lica. Ta bolesna zaluđenost Ilije Čvorovića, koja je posljedica njegovih životnih problema, ali i svega što je proživio u životu, dovela ga je do neke njegove, vlastite istine. Taj njegov unutarnji sadržaj teško sjeda na njegov život i na kraju ga i uništava.
Histerija i paranoja Ilije Čvorovića jako podsjeća na kapetana Aleksu, kojeg ste glumili u Brešanovom filmu "Kako je počeo rat na mom otoku?"
Da, to je pitanje tog režima i tog nekog vremena, u kojem su ljudi bili dio društvenih previranja i zadataka u smislu ponašanja, odgoja pa i samog življenja života. Postojala su određena pravila izvan kojih je bilo teško živjeti ili pronaći neku svoju istinu i rezon u življenju vlastitog života. Ta su vremena bila takva kakva su bila, a na nama je danas da pokušamo pretočiti ta vremena s apsolutnim znakovljem prepoznatljivosti u današnje vrijeme. To je dosta šakljivi materijal, jer je on dio ovih prostora i nas koji smo živjeli u to vrijeme. Vjerujem da će ova predstava velikim dijelom biti dio nas, koji imamo neke godine i koji smo imali doticaja s tim vremenom i sa svim činjenicama iz tog vremena koje su još uvijek u nama. Za nove generacije, koje nemaju to iskustvo, i koje ne poznaju tu vrstu sadržaja, zanimljiva će biti realizacija predstave prvenstveno kroz glumu.
Čistoća kazališnog stvaranja
Tekst je izuzetno duhovito napisan, pa ga mnogi doživljavaju kao komediju?
- Skloni smo reći da je komedija vrsta u kojoj ljudi imaju mogućnost nasmijati se. Međutim, za mene je uvijek važnija ona druga strana medalje. U tom smislu i ta komedija između redaka ima puno crnila.
Kako je raditi s mladim redateljem, kakav je Vanja Jovanović?
Prvi puta radim s Vanjom, kod kojeg je jasno vidljiv talent i velika pripremljenost, što je izuzetno važno u redateljskom poslu, ali i veliko poštovanje koje ima prema glumcu i velika odanost teatru. Za mladog redatelja je izuzetno važno da ostane na tom putu čistoće kazališnog stvaranja i da ostane svoj, a Vanja je upravo na tom putu. Baš sve je apsolutno u redu. Radimo izuzetno miran posao, koncentrirano i bez ikakve prisile, zahvaljujući redatelju Vanji Jovanoviću. Predstava se stvara u miru i u izvrsnoj atmosferi. Podjela je odlična i rekao bih skoro pa jedina moguća s obzirom na naše godine. Lijepo radimo, iako mi zbog svih silnih obveza koje imam, rad na predstavi katkada teško pada zbog količine teksta koju moram savladati kao Ilija Čvorović. Nema panike, polako ali sigurno napredujemo i mislim da će do premijere biti sve apsolutno u redu.
Najteže je nasmijati ljude
Nedavno ste tjedna ostvarili još jedan veliki uspjeh, kada ste “Dimnjačara” igrali pred punom dvoranom u zagrebačkoj dvorani Lisinski?
Iskreno mislim da je uspjeh Dimnjačara i rasprodana velika dvorana u Lisinskom, u kojoj je bilo 1.885 gledatelja, na neki način nagrada za tu moju ljudsku komponentu, za to što sam prije svega čovjek, a onda glumac. Ta spoznaja se definitivno u ove 44 godine mog glumačkog rada akumulirala i ispoljila. Ta spoznaja o meni, ne samo kao glumcu, nego ponajprije kao čovjeku, koja se prepoznaje i kroz silne humanitarne djelatnosti, o kojima ne govorim, sigurno je doprinjela uspjehu i dugovječnosti te predstave. Ja sam narodni glumac i iz te pozicije - narodnosti i te vrste prepoznatljivosti mene kao glumca, proizlazi i moj uspjeh. Čovjek mi je uvijek na prvom mjestu i to ljudi prepoznaju, a ako sam kao glumac u stanju to poduprijeti i glumom i dići na neku umjetničku razinu, onda dolazi i uspjeh kakav je rasprodani Lisinski. Dimnjačar je na sceni već 33 godine, publika zna da će se u tih sat i pol dobro nasmijati i zabaviti. Skloni smo na pijedestal dići neki dramski tekst, dok komediju često podcjenjujemo, iako je najteže ljude - nasmijati. Komedija je za mene potpuno ravnopravna drami i zato posebno uživam igrati komedije.
U predstavi "Balkanski špijun" uz Ljubomira Kerekeša nastupit će i Ljiljana Bogojević u ulozi Danice Čvorović, Elizabeta Brodić kao Sonja Čvorović, Marinko Leš, koji igra Đuru Čvorovića te Robert Španić u ulozi podstanara Jakovljevića.
