Ovih je dana iz tiska izašao novi roman Kristiana Novaka, jednog od naših najcjenjenijih suvremenih autora "Slučaj vlastite pogibelji". Prema romanu je u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu napravljena i kazališna predstava, koja će biti premijerno izvedena na Velikoj sceni varaždinskog kazališta u subotu, 14. listopada.
-Prije godinu i pol nazvala me je intendantica Senka Bulić, koju sam poznavao kao sjajnu, vrhunsku glumicu, i predložila mi je suradnju. Bio sam upoznat i s njenim organizatorskim sposobnostima, to je žena koja zna što hoće, koja ima viziju i spremna ju je ostvariti. Odmah sam pristao biti dio ovoga projekta. Osim toga, Varaždin mi je pri srcu, jer je to centar sjeverozapadne Hrvatske, a i tema kojom se bavim u ovom romanu je vezana uz hrvatski sjever. Činilo mi se da je to i sjajna prilika da se na neki način zahvalim sjeverozapadu Hrvatske, jer upravo tom području mogu zahvaliti što su moji prijašnji romani primljeni tako dobro. Kako sam pisao roman, nova poglavlja i različite verzije slao sam redatelju Ivanu Plazibatu, koji je onda radio svoje verzije scena. Roman je vani, predstava je pred završetkom. No, roman i predstava će se razlikovati, i dobro je da je tako. Nitko zapravo na sceni ne želi gledati preslikani roman, nešto što može pročitati. Plazibatu sam dao apsolutnu slobodu, naravno, pod uvjetom da se zadrži ideja romana. Redatelj je to poštovao i uspio je napraviti umjetničko, kazališno djelo prema mojem romanu - istaknuo je Kristian Novak, književnik koji je do sada objavio dva odlična romana - Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši, koje je čitalačka publika, ali i književna kritika, primila s oduševljenjem.
Primarna je emocija
Koja je „tajna“ Vašeg književnog uspjeha?
-Da znam u čemu je tajna, onda bih tu „tajnu“ mogao dobro prodati. Mislim da sam, kao prvo, imao puno sreće. Napisano je silno puno odličnih tekstova koji su pali u bunar, iako to nisu zaslužili. Moja je sreća bila i u tome da sam bio okružen ljudima koji su bili spremni raditi na projektu. Ovaj ansambl je jako lijepo prigrlio taj tekst, glumci su se u njega odmah uživjeli. Isto mi se je dogodilo i u zagrebačkom HNK s „Ciganinom, ali najljepšim“ te u zagrebačkom ZKM-u, koji je radio „Črnu mati zemlu“. Glumci su odmah reagirali na emociju iza tog teksta. Dakle, ne mislim da pišem tako super dijaloge, u kojima se glumci odmah nađu, nego je u podlozi svega emocija, koja je meni primarna. U svakoj sceni tražim emotivni udar , svaka scena mora imati emotivnog smisla i logike u toj većoj slici priče. Ni jednu scenu nisam napisao samo zato da bi ona bila lijepa. No, i sam, kao publika, u filmu i kazališnoj predstavi, želim čuti govor koji je prirodan, koji je organski i koji dolazi iz čovjeka, a ne iz gramatike.
U potki svih Vaših romana je zapravo neki stvarni događaj?
-Imam puno ideja koje mi se vrzmaju po glavi, no, one koje postanu opsesivne, od kojih imam noćne more, završe na papiru. To su često i događaji koji su stvarni, a koje onda nadograđujem. Nikada ne možemo točno znati što je stvarno bilo, pa se onda služim tom nekakvom autorskom slobodom da fikcijom nadogradim ono o čemu ništa ne znam. A to je, ako ništa drugo, poziv na polemiku. Netko će možda reći: Ali ti si taj događaj potpuno krivo protumačio, no, to je moje viđenje. Netko drugi može imati potpuno različito viđenje nekog događaja od mojeg. Od toga uopće ne zazirem, dapače. Da je u hrvatskom kulturnom prostoru više prostora za argumentiranu raspravu bilo bi bolje. Ne moramo se svi složiti oko svega, ali svakako moramo razgovarati. Sada u javnom prostoru uopće ne razgovaramo, nego se isključivo - svađamo. A u toj svađi nikada nikoga nećete čuti da je rekao: Da, tvoj argument je možda točan, ja sam u krivu. Svi ostaju na istim pozicijama i svi drže isti gard...
Radnja romana “Slučaj vlastite pogibelji” vrti se oko jednog policajca, no, paralelno teku dvije radnje?
- Glavna protagonistica je mlada profesorica hrvatskog jezika, koja vodi dramsku grupu gimnazijalaca. Da bi ih navela da glume što emotivnije, ona ih tjera, ne da čitaju tekst i da tako formiraju svoje emocije, nego da razmišljaju o tome što ih je naljutilo u životu, kome su bili zavidni, zbog čega su bili tužni, i da iz tih emocija počnu glumiti. Međutim, u nekom trenutku ona ode predaleko, spomenuvši događaj u kojem je nastradao mladi policajac, koji je bio njen poznanik za kojeg je bila emotivno vezana. Međutim, ona time prouzroči čisti kurcšlus, zato što neka od djece imaju potpuno drugačije viđenje te situacije. Da bi zaštitila svoje dostojanstvo, ali i da bi se izborila za pravdu i istinu, na kocku stavlja apsolutno sve, svoj posao koji voli, dramsku grupu, pa čak i svoj građanski život koji je tek počela graditi. Paralelno pratimo i priču jednog policajca, koji samo pokušava raditi svoj posao.
Zapravo su u pozadini Vaših romana velike teme, žudnja za pravdom, istinom?
- Roman je napisan intertekstualno, učiteljica sa svojim učenicima radi “Antigonu”, antički lik koji i danas odzvanja jednakom snagom kao i u Sofoklovoj tragediji. I ona je doslovno stavila život na kocku zbog onoga za što je mislila da treba, zbog pravde i pravednosti, ali i zbog svojih obiteljskih odnosa. Takve teme možemo nazvati velikima samo zato što su one uvijek prisutne, svevremene i samo mijenjaju svoju izvanjsku formu.
Pisan kao pletenica
Roman je pisan na kajkavskom jeziku?
- Roman je pisan kao pletenica, poglavlja se isprepliću iz dvije perspektive, jedna je učiteljičina a druga policajčeva, koja je pisana kao suhi scenarij za film. Dakle, opisi scena su vrlo šturi, ostalo su replike, kao da gledamo ekran. Replike su pisane na međimurskom kajkavskom, manji dio je napisan na urbanijem kajkavskom, recimo čakovečkom. Dijelovi koji se odnose na učiteljičinu perspektivu pisani su u ich formi, dakle, iz prvog lica i to većinom na hrvatskom standardu, s puno primjesa njezine rodne kajkavštine, ali i germanizama, anglizama, srbizama i svega drugoga što čini naš svakodnevni govor.
Kada će “Slučaj vlastite pogibelji” biti predstavljen javnosti?
- Premijera predstave će biti 14. listopada, a nakon nje će odmah ići četiri reprizne izvedbe. Predstava je rađena u koprodukciji s riječkim HNK-om, tako da će i tamo biti premijera. Prvu promociju knjige imat ću na Sajmu knjige u Puli, dakle, za dva mjeseca. Nakon toga će uslijediti promocije po Hrvatskoj, kako ih već budem dogovorio. Varaždin smo za sada izostavili, jer će ovdje ta priča zaživjeti u drugom mediju. No, knjiga će se moći posuditi u knjižnici, kupiti u knjižarama, tako da čitatelji neće biti prikraćeni.
Ekranizacije romana?
Pišete brzo, ritmično, zapravo filmski. Kada možemo očekivati i ekranizaciju Vaših romana?
- Volim tu strukturu koja ima progresiju. Takve knjige volim čitati pa onda barem pokušavam tako i pisati. Prava za “Črnu mati zemlu” su prodana još davno, već smo bili i u poodmaklom stadiju pretprodukcije, međutim, producent i redatelj su se razišli zbog “nepomirljivih razlika”, pa je cijeli projekt vraćen na nulu. Mislim da će se taj projekt ipak nastaviti, ali ne u toj konstelaciji. Žao mi je što je tako ispalo, jer smo dvije godine radili na scenariju, po kojem se nažalost, neće snimiti film. No, to je vrijeme za mene bilo doba učenja i usvajanja novih vještina, kako napisati dijaloge, kako prikazati scene. Prema “Ciganinu” se radi mini-serija od osam nastavaka, radi ju producentska kuća Antitalent, a naravno da već postoji i interes za “Slučaj vlastite pogibelji”, no, o tome je detaljnije još prerano govoriti.
Puno je ideja koje mi se vrzmaju po glavi, a one koje postanu opsesivne, od kojih imam noćne more, završe na papiru - kaže Novak
