U palači Herzer u Varaždinu u petak, 16. ožujka ove godine, u 19 sati otvara se izložba pod nazivom Žene??? – Žene!!!. Riječ je o multimedijskoj izložbi šest autorica: Ane Detoni, Mateje Rusak, Monike Rusak, Ivane Stepan Kauzlarić, Smiljane Šafarić i Vide Sačić, s radovima koji obuhvaćaju projekcije, printeve, crteže i trodimenzionalne objekte od različitih materijala. Izložba je postavljena do 8. travnja ove godine, a ulaz za razgled bit će besplatan.
Piše: Draženka Jalšić Ernečić, viša kustosica
Kontekst prostora i vremena osmomartovskim prosvjedima mijenja i daje nova značenja. Žene zapadnog svijeta danas više nisu nevidljiva bića, građani drugog reda ili nečije vlasništvo. Usprkos iznenađujuće rastućoj mizoginiji, na trenutke se čini kako su vremena nešto pravednija i bolja, žene su glasne i njihov glas se čuje, mišljenja i stavovi razmatraju i prihvaćaju, no procesi dokazivanja i samodokazivanja u neprekidnom su trajanju. Život je borba. Oduvijek. Živimo u vremenima u kojima su krajnosti, sklonost pretjerivanju i dramatiziranju uobičajeni oblici komunikacije i taj segment borbe za ravnopravnost često zamagljuje krajnji cilj. Pravednost. Ravnotežu. Zadovoljstvo. Prosvjedi na ulicama, radikalni stavovi i revolucije zapravo su samo jedan od načina, ne uvijek najsretniji i najuspješniji. Na drugoj strani imamo evoluciju koja traje, spora je i vrlo često neučinkovita. Realnost svijeta u kojem živimo i trajemo nalazi se negdje na pola puta. Baš kao i istina. Odgovori su slojeviti, negdje između aktivizma, estetike i umjetnosti (života). Pritom su ključne riječi zajedništvo, razumijevanje, međusobna podrška i nadopunjavanje, miroljubiva aktivna koegzistencija u kontekstu koje šest umjetnica (i jedna kustosica) preispituju pojam žene i njegovo značenje. Ulogu. Bit. Multimedijalnim interaktivnim radovima naglašene estetike šest umjetnica prihvaća umjetnost kao aktivizam, prostor za raspravu, otpor, subverziju - možda nadu i dijalog, kao način na koji preispituju i istražuju kako nam umjetnost može pomoći na putu postizanja socijalne pravde, jednakosti, unutarnjeg mira i osobnog zadovoljstva.
Ana Detoni, Mateja Rusak, Monika Rusak, Vida Sačić, Ivana Stepan Kauzlarić i Smiljana Šafarić suprotstavljaju svoje stvarno iskustvo bivanja ženom nametnutim medijskim slikama idealne žene. Vizualnog, intelektualnog i organizacijskog savršenstva koje se nikad ne raspada pod pritiskom dnevnih obaveza. Umjetnice naglasak stavljaju na jaz između stvarnosti i privida, odvojenost izazvanu šutnjom i potisnutim osjećajima, stidom kao kompleksnim emocionalnim doživljajem koji je uvjetovan životnom sredinom, okruženjem, fenomenom moralno-teološko-socijalne perspektive: stidljivosti, libljenja, poniženja, sramote, prijekora ili osude … U svojim radovima, različitim estetikama i pristupima umjetnice nastoje ostvariti dijalog, ukazati na potrebu za dijalogom, premostiti razlike u mišljenjima i stavovima, ukazati na postojanje stvarnih prepreka koje otežavaju ili onemogućuju željeni sklad. Da su muškarci s Marsa, a žene s Venere samo je izgovor kojeg koristimo po potrebi. Baš mi je nedavno najbolji prijatelj u usputnom razgovoru pokušao objasniti kako je Mars gotovo nastanjiv, dok je Venera, s druge strane… da bi na kraju, naglasio kako je istinska snaga žene on čemu se doista divi, dok je kukavičluk bijesnog feminizma, strah i laž ono što prezire. (True strength is what I admire. Cowardice angry feminist, fear and lies is what I despise.) Ako sagledamo u kontekstu osobnih odnosa, mogućnost postizanja sklada još uvijek postoji. Isključivo o nama ovisi smjer koji ćemo odabrati, i upravo je to zajednička misao vodilja ovih radova.
Kad su krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća Guerilla Girls diljem New Yorka postavile plakate s pitanjem »Da li žene moraju biti gole da bi ušle u Muzej Metropolitan?« manje od 5 % suvremenih umjetnika bile su žene. S druge strane, 85 % slika, skulptura i fotografija na kojima su prikazani aktovi bile su žene. Jesu li se stvari od osamdesetih promijenile? Koja je uloga žene u umjetnosti? U životu? Čitav je niz pitanja na koja samo jedan odgovor nije dovoljan. Društveni, kulturni, pa čak i politički odnosi izvršili su bitan utjecaj na umjetnice i njihove radove. Šest suvremenih umjetnica u svojim radovima promišlja i preispituje stanje stvari i stereotipe, preispituje sebe i vlastite stavove, osobne perspektive i utjecaje (pa čak i pritiske) koje okolina i društvo vrši na njih. U svojim radovima šest umjetnica postavlja vlastite teze i antiteze o nametnutim mišljenjima, medijskim, društvenim i osobnim prisilama. Preispituju pitanje ljepote i odnosa prema ljepoti, vlastitu promjenjivost i nestalnost. Radi se, zapravo o pitanju preuzimanja odgovornosti za vlastito postojanje, samospoznaju u kojoj treba iskreno i otvoreno priznati sve prednosti i mane ženskog pitanja. Ženstvenost je složena stvar. Jedinstvena. I pri tom ne mislim na to da su žene komplicirane iako znaju biti podložne, predane sudbini, ogorčene. Ponekad jesu, no u tome ne leži bit problema.
Činjenica je kako i muškarci i žene znaju biti samodovoljni, proturječni, naivni… osjećajni i bezosjećajni. Dualizam i podvojenost ono je na čemu oduvijek gradimo vlastitu kulturu. Između ostalog, sami smo sebi nametnuli mitsku mentalnu sliku savršene žene, pravila o idealnim proporcijama, savršenoj kosi i tenu. Postavljajući kanone ljepote, zapravo smo neprekidno lagali sami sebe, nametali si nerealne standarde, tijekom povijesti ih često mijenjali i postavljali nove, jednako tako nerealne. Pritom smo zaboravili kako je bit života u skladu, a ne u nametanju kanona, standarda i pravila. Iako je, ponekad, uz pravila lakše vladati, postavljati stvari na svoje mjesto i u okvire uvjetovane kulturom, odgojem i očekivanjima. U kontekstu promišljanja postavljenih ideala i kanona savršenog svijeta silikona i plastike šest umjetnica preispituje ideale koje smo sami sebi postavili, koje neprekidno mijenjamo jer zapravo i nemamo standardnih predložaka ljepote. Raznolikost, pluralizam i sloboda odabira ideali su u kojima nalazimo vezu između života i umjetnosti. Umjetnost utječe na naše živote, to je neupitna činjenica. Pitanje umjetničkih sloboda i utjecaja složeno je pitanje. O važnosti i utjecaju umjetnosti pisala je Rebecca Solnit pozivajući se na esej u kojem se američki kritičar Artur C. Danto 1988. godine zalagao za umjetničku slobodu govora u elegantnom formalizmu sadomazohističkih aktova Roberta Mappelthropea. Naglasila je kako umjetnost može pruža širinu pogleda i svjetonazore, može odrediti život. Aktivizam i estetika ženske umjetnosti posjeduju posebnu težinu zato što mogu oblikovati i promijeniti svijet. Upravo se u tome krije moć umjetnosti.
Ciklus Ane Detoni »Žena/Majka« (2018) čini šest objekata kojima autorica na primjeru vlastitog iskustva promišlja slojevite odnose žene prema vlastitom tijelu. Pritom, taj odnos nije samo odnos prema formi i njegovoj fizičkoj pojavnosti, već nešto puno dublje. Osim uobičajenog, nebrojeno puta ponavljanog ženskog pitanja »Am I beautiful«, u kojem umjetnički rad naglasak stavlja na jukstapozicija gipsane skulpture vlastitog tijela i plastične maneken lutke savršenih krojačkih proporcija, Ana Detoni preispituje pojam ljepote i našeg odnosa prema istoj. Umjetnica preispituje pitanje ljepote oblika i svoje tijelo koje je »izguralo tri trudnoće i tri poroda«, uspoređuje s kanonima modne industrije, prisile medijskog trenutka i arhaičnim idealima ljepote. Mudrost i sigurnost Anu Detoni odvodi na sasvim drugu razinu promišljanja ženskog tijela koji nalazimo u radu »The Importance of being a Mother« (2018). Slojevitost osjećaja i stavljanje vlastitog ja u drugi plan posebna je tema, o kojoj Ana Detoni progovara krajnje iskreno, bez suvišnog moraliziranja, naglašavajući važnost majčinstva kao činjenicu i osjećaj koji je, baš kao i bol rađanja, potrebno proživjeti osobno, iz prve ruke.
Serija fotografija Mateje Rusak »Expose Yourself« (2018) govori o slobodi odabira. Nago tijelo svedeno je na znak, simbol slobode i oslobađanja. Pikselizirano i svedeno na primarne energetske mape. Tijelo oslobođeno odjeće odraz je slobode govora, misli i izražavanja. Progovara fragmentima, sjenama, putenošću, erosom i metamorfozama. Oblikom i krivuljama. Energetskim poljima i energetskim točkama. Sloboda odabira podrazumijeva prihvaćanje vlastitog tijela sa svim prednostima i manama, snažnim i slabim točkama kroz koje struji životna energija. Suvremena žena ima slobodu odabira i donošenja vlastitih odluka. Ona može biti zaposlena, zaljubljena, sretna, biti umjetnica. U svojem mladenačkom zanosu autorica je uvjerena kako joj upravo mladost daje snagu i slobodu, mogućnost i pravo biti neozbiljna, neobavezna, neshvaćena, neuravnotežena, pa čak i odbačena. Postoji određena ljupkost u buntovničkom stavu mladosti koja ima vlastito mišljenje, pravo na pogreške i ponavljanja. Tijela u pomaku, pokretu, fragmentu zapravo su tek slojeviti zapisi na platnu koji naglasak stavljaju na točke iscjeljenja. U kontekstu novog mekog feminizma možemo govoriti o složenim međuljudskim odnosima, energetskim i hormonalnim kolebanjima kojima utječemo na svijet oko sebe. 172
Objekt Monike Rusak »Negdje između« (2018) šest portreta mladih, ambicioznih i kreativnih žena oblikuje u calderovsku kinetičku skulpturu. Autorica je nastojala naglasiti mitološku stranu ženske ljepote. Svoje je suvremene Venere što izranjaju iz morske pjene dekadentno uronila u Lushove šumeće, ručno rađene mirisne kugle za kupanje koje omekšavaju kožu i mijenjanu raspoloženje. One su metafora unutarnje ljepote, koje interakcijom (topljenjem u vodi) oslobađaju snagu i pretvaraju se u jedinstvene šarene uzorke što se odražavaju na licu žene. Nestalnost i raspoloženje mobilnih portreta što ih pokreću zračne struje dodano naglašava stanje ambivalentnosti koja ne mora imati negativnu konotaciju. Upravo su pitanja promjene i prijelaza, rasta i razvoja pitanje o kojima autorica progovara. Šest mladi, ambicioznih i kreativnih djevojaka na prijelazu između dva životna razdoblja objekt su njezinog umjetničkog preispitivanja. Po završetku školovanja i studija, njezine boginje ljepote izranjaju poput pjene iz svoje školjke i prelaze u divni novi svijet od kojeg očekuju ostvarenje svih svojih snova. Autorica nas poetskim rječnikom nastoji podsjetiti kako boje života ne blijede ako prije svega poštujemo sebe.
Rad Vide Sačić »Slojevi identiteta« (2018) istražuje načine na koji žene grade vlastiti identitet, kako ga preispituju, mijenjaju i prilagođavaju te tako aktivno sudjeluju u stvaranju društvenog konstrukta i vlastitog identiteta. Život je kolaž. Kolažiranje života nešto je što radimo svakodnevno. Kolažiramo prostor, odnose, ljude i tako nesvjesno stvaramo umjetnost života. Svojim životnim kolažima oblikujemo stvarnost, a život doživljavamo kao umijeće. Umjetnost imitira život. Život imitira umjetnost. Slikarsko platno kao predmet svakodnevne komunikacije postaje polje istraživanja, preko potraga za ženskim identitetom pa sve do onog što autorica definira vlastitim intervencijama: otiskivanjem drvenih i olovnih slova na preši za tisak, spajanje i šivanje dijelova priče šivaćom mašinom Singericom iz bakinih vremena. Na platno dodaje slojeve ručno prerađenog filca i sirove ovčje vune, slaže i traga za slojevima koji na simboličkoj razini čine slojeve prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Autorica istražuje slojevitost identiteta žene, njezinu moć, želje i mogućnosti, preispituje, mijenja i spaja dijelove mogućeg identiteta. Specifičnost životnih okolnosti koje su je razapele između Varaždina i Chicaga daju joj dodatnu moć, saznanja o različitostima u kojoj su tipografija kao umjetnička praksa i tkanje i šivanje kao ženska radinost tek izgovor za preispitivanje različitih mogućnosti.
Interaktivna instalacija i objekt Ivane Stepan Kauzlarić »(Ne)šuti« (2018). u vremenima u kojima žena ima pravo glasa i izbora, može samostalno donositi odluke, raditi, zarađivati i biti financijski neovisna ima posebnu težinu. Živimo u vrijeme hipokrizije, dvostrukih mjerila i dvostrukog morala. I dok gorljivo ističemo vjerovanja, standarde, vrline, vrijednosti ili oblike ponašanja, sustavno ih negiramo i kršimo. U društvu sloboda, žene su osuđivane i kritizirane, kritizira ih društvo, grupe, pojedinci, pa čak i obitelj. Suočena s licemjerjem okoline i društva žena se prilagođava i šuti. Žene šute iz čitavog niza razloga - zato što su uplašene, zapostavljene, zlostavljane, posramljene, usamljene, financijski ovisne, obespravljene, siromašne, slabe i neuke. U najskrivenijem kutku mozga žena su postavile imaginarnu psihu s ogledalom i mnoštvo ladica u koje pospremaju papiriće s ispisanim porukama, mislima i krikovima koje u određenom trenutku nisu imale snage ili prilike izreći glasno. Ivana Stepan Kauzlarić tu je imaginarnu psihu opredmetila i postavila pod putene pune usne sašite crvenom vunicom. Autorica nas poziva na interakciju i nudi olovku i prazne papiriće na koje možemo ispisati vlastite šutnje i potisnute misli.
Kontekst multimedijskog projekta Smiljane Šafarić »Female Body Weather Prognosis« (2018) odraz je svijeta stvarnosti koji umjetnica proživljava duboko emotivno i intimno. Potaknuta istim korijenom riječi Mater i Materia, Smiljana Šafarić (vlastito) tijelo žene doživljava kao Majku Zemlju, primordijalnu Geju iz grčke mitologije. Istovremeno, ona je i materia, tvar sposobna poprimati nove oblike i svojstva. Radi se o autobiografskom radu u kojem autorica koristi vlastito tijelo kao supstanciju i vizualni predložak kojeg mapira linijama povezujući simboličku i jezičnu razinu značenja. Život žene ispunjen je amplitudama raspoloženja i promjenama, događajima koji se smjenjuju poput vremena, poput ciklone i anticiklone što u kružnom plesu Derviša mijenjanu smjer kretanja i finim linijama sjećanja bilježe svaki trenutak i promjenu. Tihi otkucaji srca umjetnice, buduće majke i nešto glasniji otkucaji srca nerođene bebe slojevito se preklapaju sa artificijelnim metalnim ultrazvukom i primordijalnim zvukom kiše. Autorica nastoji naglasiti važnost odnosa i međusobnog nadopunjavanja koji tek u ravnoteži čine nedjeljivu cjelinu postojanja. Bez obzira da li se poigrava pojmovima ciklone i anticiklone, odnosno wabi-sabi principa koji pripadaju estetskom načelu Taoizma i Zen filozofije, Smiljana Šafarić naglašava kako smo prirodnost i usklađenost principa u civilizaciju koju stvaramo u potpunosti zanemarili.
AKTIVIZAM + ESTETIKA + UMJETNOST kao umjetnički koncept šest umjetnica (i jedne kustosice) u svom pirandellijanističkom preispitivanju života koji je, zapravo, predstava u predstavi, postavljaju pitanje čovjekove osobnosti, mogućnosti ili nemogućnosti iskrene komunikacije i istine koja je relativna, koju nalazimo negdje na pola puta. Pirandellizam koji, svjesno ili nesvjesno, naglašavaju umjetnice u svojim radovima, prije svega je doživljaj svijeta, u ovom slučaju krajnje autobiografski. Žene doživljavaju svijet kao pozornicu na kojoj su osuđene igrati sve uloge koje su im dodijeljene , glumiti sreću, brižnost, ljubav, orgazme… Svijet kao pozornica u kojem nema (prividnog) sklada i nadopunjavanja različitih principa postao je artificijelan, pozornica relativnosti u kojoj je umjetnost (umjetno, silikonsko i plastično) stvarnije od života, stvarnije od stvarnosti. Odnosi među ljudima, baš kao i ljudi sami postali su podvojeni, u najgorim slučajevima bipolarni, površni, razapeti između želja i mogućnosti, privida (snova) i stvarnosti. U očajničkoj potrebi za razumijevanjem i prihvaćanjem, žena je ta koja mijenja svoj izgled i svoju osobnost, mijenja i prilagođava potrebi trenutka, relativizira istinu i samu sebe. U tom kontekstu možemo parafrazirati Luigi Piradella:
- Žena u životu glumi (nebrojeno mnogo uloga) i život je samo iluzija ili privid stvarnosti. Stvaran život zapravo je umjetnost.
Žene mogu osjećati snažno, no isto tako, mogu prilagođavati snagu koju posjeduju kao ljudska bića i u tome počiva moć žene. U povijesnom mjesecu žena prisutnost i odsutnost žena i njihovih prava, u galerijskim prostorima i u svakodnevnom životu, promatrana kroz šest različitih prizmi primjerena je i gorljiva umjetnička misao. Promišljajući vlastitu žensku intimu jezikom suvremene umjetnosti, šest umjetnica na vlastitom je primjeru i iskustvu odlučilo preispitati stvarnost i fikciju, odnos života i umjetnosti.
Literatura:
Solnit, Rebecca (2014) Men Explain Things to Me. Chicago (IL), Haymarket Books. Dispatch Books. ISBN 978-1-60846-466-1
Luiggi Pirandello (1921; 2010). Sei personaggi in cerca d'autore. Rusconi Libri. I grandi classici. ISBN-10:8818026186
Luiggi Pirandello (1995). Šest osoba traži autora. Zagreb, ABC naklada. ISBN 963-6178-11-7
