Na Velikoj sceni u petak, 24. veljače, premijerno će biti izvedena drama Bertolda Brechta “Majka Hrabrost i njezina djeca”. Predstavu režira Krešimir Dolenčić, koji će nakon tri kajkavske komedije na pozornicu varaždinskog kazališta postaviti ovu Brechtovu antiratnu dramu.
Brechtova “Majka Hrabrost” je nesporno antiratna drama, no, ona ima i puno dubljih slojeva?
- O Brechtovom kazalištu danas teoretski govorimo kao o nekom posebnom stilu, međutim, to da ti zahtijevaš od publike da ti zapravo bude partner, da od publike tražiš potvrdu i da krajnji čin nije na pozornici nego u publici, da prokazuješ, a ne pokazuješ svoje uloge, da je publika ta koja odlučuje i zapravo s njom stupaš u dijalog, je možda bila novina u Brechtovo vrijeme. Danas to nije slučaj, sva kazališta imaju takav pristup, u svima rušimo te četvrte zidove i imamo kontakt s ljudima, više ne glumimo različite uloge i karaktere, nego zapravo iz svoje pozicije želimo nešto reći ljudima. U komediji ih možemo zabavljati ili pak u ovakvom tekstu, koji je jako dramski, govoriti o ratu. No, to nije tekst iz kojeg ćemo tek zaključiti da nije dobro biti u ratu, već on poziva na razmišljanje o osobnom konformizmu. Ljudi su žrtve rata jer na njega pristaju. Iako Brecht voli pisati o velikim junacima, u Majci Hrabrost nema velikih junaka. To su mali ljudi koji su žrtve rata, a rat je posao na koji pristajemo. U jednom antičkom smislu Majka Hrabrost gubi svoju djecu zbog svojeg cjenjkanja. U nekom prenesenom značenju svi se mi zapravo neprestano cjenkamo sa životom i radimo goleme kompromise. To je pitanje toga Brechtovog teksta. To nije antiratni tekst iz kojeg možemo zaključiti da nije lijepo ići u rat, pa ćemo onda nositi neke parole po ulicama i tako oprati vlastitu savjest. Brecht ore puno dublje, on zadire u samu bit i od nas traži da mu se predamo i prepustimo, da ne budemo takvi strašni egoisti, da ne mislimo da baš sve od nas počinje i s nama završava.
