Nagradu Prozak za najbolji prozni rukopis 2025. autora do 35 godina, koji se provodi uz potporu Ministarstva kulture i medija RH te Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo grada Zagreba, dobila je Leonarda Bosilj, varaždinska psihologinja koja radi u obrazovnom sustavu kao stručna suradnica-psihologinja.
-Leonarda Bosilj svojim rukopisom pokazuje da poznaje razliku između pisanja koje zbira i zdvaja i pisanja koje se ne libi razotkriti pred nama slojeve života i slojeve svijeta, bili to njezini unutarnji, fikcionalni, ili ovi naši, sasvim stvarni svjetovi. To je odlika zrele i talentirane spisateljice čiji rukopis valja istaknuti, nagraditi, i dati svijetu na čitanje, a nju potaknuti na dalje pisanje, stoji, uz ostalo, obrazloženju ocjenjivačkog suda u kojem su bili Kruno Lokotar, Marija Andrijašević i Martina Vidaić
Priče su joj u nekoliko navrata objavljivane na portalu Kritična masa, kao i u sklopu natječaja Prozak te na natječaju za kratku priču Gradske knjižnice Samobor. Uz prozu, nedavno se okušala i u poeziji te sada pohađa radionice pisanja poezije pod vodstvom Monike Herceg. Poeziju je dosad objavila u časopisu ZiN Daily te u ovogodišnjem širem krugu natječaja Na vrh jezika.
Knjiga Leonarde Bosilj, kojoj je na nagradi među prvima čestitao njezin otac, varaždinski gradonačelnik Neven Bosilj, bit će objavljena tijekom godine u nakladi Jesenski i Turk. Bit će to zbirka kratkih priča, kao što je Udah, koju donosimo u nastavku.
Udah
Ako preduboko udahnem, vraćam se u utaban snijeg našeg djetinjstva i njene suze na licu crvenom od mojih nemilosrdnih gruda. Prestani, utopit ću se u snijegu! Vlaga je inje u nosnicama, ledena putuje u moje ždrijelo, zagrijava se u dušniku; širenje dijafragme i buđenje sjećanja u hipokampusu; nas dvije slijedimo tragove divljači u bjelini bakinog polja kupusa, dječje ubrzano disanje u tišini izolacije snijega. Prepoznajem miris, no ne mogu ga imenovati - ozon zarobljen u pahuljama. Izdah, povratak stvarnosti i jedna ruka izgubljena u rukavici obuhvaćena mojim dlanom, bez rukavice, skakuće i pita kakvi su to tragovi u snijegu. Kažem joj da su noćas srne i zečevi prelazili polja u potrazi za hranom. Ona je metar omotanog eskima, šal joj prekriva osmjeh, ali vidim joj zacakljene oči i znam da zamišlja kako će golim rukama uloviti svog vlastitog zeca. I nas dvije smo tako. Mama joj je obećala zeca, kaže mi i ja odgovaram da valjda misli na kunića. Baka je rekla da danas ide vidjeti mamu, nastavlja. Mraz za vratom i zaigrano je pogurnem u neutaban snijeg govoreći da je baka sigurno pogriješila, mama još spava. Koje će boje biti tvoj kunić? Koprca se po snijegu i kaže da će biti smeđi. Dođi, idemo doma, moraš mi nacrtati tog zeca.
*
Iz bjeline u bjelinu, mirisi. Kisik, dezinficijens, ustajalost. Pozdravljam sestru, soba osam. Ona klima, kaže majka Vam je već tamo, uzvratim joj klimanjem. Zvuk aparata iz svake sobe, ritmičko bipanje, žuborenje boca na stalcima kao nakaradni potoci. Svaka je soba ista; u našoj sjedi majka naslonjena uz krevet, krunica omotana oko prstiju. Podiže pogled na moj dolazak, oči bijele mrene upale u nabore kože. Gdje je Dunja, pita, ali obje znamo odgovor na to pitanje. Ne treba to gledati, kažem joj i ona na trenutak zaboravlja godine i skače sa stolca, kvrgavim prstima obuhvaća moje obraze i naređuje, onako kako to samo majka može, da nikad više tako nešto ne izgovorim. Bog čuje tvoje riječi i ja pomišljam da je upitam nosi li čepiće za uši dok ona već mjesec dana preklinje pored kreveta. Pregrizem jezik i puštam je da prekrije Anjine natečene noge bijelim bolničkim plahtama prije no što ponovno sjedne pored njene glave. Napreduje, kaže mi. Danas je gleda dok moli i trepće dok joj čita. Dunja bi je vratila u život. Šutim i pogledom pratim liniju katetera sve dok ne nestane pod prekrivačima. Ispod tijelo, nekoć žena, na tom tijelu glava, nekoć sestra. Moje oči zastaju na njenim izbuljenim očima; refleksno treptanje, nasumično. Ispod usta, ispucale usne; mljackaju, refleksno. Majka kaže da je sigurno gladna unatoč sondi; dva izbezumljena doktora, čopor smirujućeg osoblja i jedna urlajuća ja da je uvjerimo da joj ne smije sipati jogurt u zube. I dalje ponavlja da je gladna. Desno od usta, iznad uha - rupa. Glava kao orahova ljuska okrhnuta čekićem. Majka joj veže rubac da „bude lijepa“, ali rubac ne može prikriti smrad odumiranja živog tijela. Miriši na nešto…mrtvo - ona bi znala pravu usporedbu.
„Jakov još nije došao?“ pitam je znajući odgovor. Svi naši razgovori svedeni na ponavljane fraze, sigurne i nesigurne sheme. Mogla sam je pitati na koju je molitvu danas najviše treptala. Pričala bi desetak minuta; dojam povezanosti dviju, osim krvlju, nepovezanih žena. Nisam pitala.
„Teško mu je, jako“, popravlja joj rubac na obrijanoj glavi. „Muški ti se ne znaju nositi s tim“.
„Znači, loče?“ pitam i zvuk mog imena ispuni sobu. Zašto sam takva, svima je teško, a njemu najteže. Odmah nakon nje, naravno. Pogledam je, lice zgrčeno u nečemu nalik na bol, tijelo napeto kao da će napasti. Bila je borbena i impozantna nekad, majka, spremnija pljunuti popa negoli držati molitvenik u rukama. Pitam se što je to u starenju da skrši čovjeka. Prešutim pa podignem plahtu kojom ju je omotala. Miris - opor. Boja - planinske stijene što proviruju pod svijetlim snijegom. Stanje - natečeno. Majka mi otima rub plahte iz ruke i izvježbanim pokretima zatiče pod Anjino nabreklo tijelo. Već joj je premazala dekubituse, kaže, bolje da ništa ne diram. Bolje je.
„Doći će kad mu zarastu rebra“, blene. „A i njoj će tada biti bolje“.
„Dunja je pitala gdje joj je tata.“ Jednom.
„Ja ću je sutra dovesti da vidi mamu“, kaže i osmjehne se; prvo poljubi Anjinu cjevčicama okovanu ruku, potom križ. Ako je razum pokopala s našim ocem, pitam se što će pokopati s Anjom. „A i Anji će biti bolje kad vidi Dunju“.
Bijes je grčenje mišića i otpuštanje jezika. Protisnem da Dunja ima živog oca za vidjeti i naše se oči sretnu, naš bijes; njena bol i moja frustracija. U tom dodiru zajednička želja, ja na krevetu, Anja s Dunjom. Postoji sjećanje, nas dvije na podu naše sobe, ne više djeca, ali ne ni žene, provirujemo u budućnost. Ona željna mirisa; parfem na zapešćima, lipe u lipnju na prvi poljubac i zapah kave i cigareta na usnama ljubavnika, sladunjava koža dojenčadi, sol i borovina zajedničkih ljetovanja. Ja prepoznajem mirise, no ne mogu ih imenovati. Puštam da zvuk njenih maštanja ispuni moju tišinu. Anja.
„Možda je najbolje da odeš, Lota.“
„Nemoj dovesti Dunju, molim te, mama.“
„Možda je najbolje da odeš“.
*
Zvonim i sestra na vratim pita jesam li što zaboravila. Majka ne može zaspati bez molitvenika i sestra mi, smiješeći se, otvara vrata da pod zagušenim fluorescentnim svjetlima pronađem put njene sobe. Iz bolničke postelje izvire samo njeno lice; dijete u snijegu. Dlanom dotaknem njen, gnjecav i blijed. Moja sestra ispunjena vodom. Utopit će se na suhom. Koliko još, pitala sam ih, i zašto to ne prekinu, ali život se nikada ne smije isključiti. Anja i ja na snijegu i naš nikad ulovljeni zec ulovljen u klopku pored polja zimske pšenice. Anjine smrznute suze na obrazima. Predlažem da se bolje vratimo nazad pa joj bacim grudu u lice. Moje suze na grudi perja pritisnutoj uz njene obraze. Snježnobijela bolnička jastučnica.
„Jeste našli molitvenik?“
„Jesam.“
„Majka će Vam moći spavati“. Dunja će moći. Jednom.
