Premda u pričama Jelene Zlatar ne čujemo eksplozije, one su svojevrsno minsko polje. Junakinje i junaci uglavnom se nalaze u krivom odnosu, na krivom mjestu ili u krivom trenutku, no njihova autorica uvijek je na pravom – napisao je književnik Roman Simić Bodrožić o književnom stvaralaštvu mlade zagrebačke spisateljice Jelene Zlatar, s kojom smo porazgovarali uoči njezina gostovanja 20. listopada na „Pričljivoj čajanci“ na Odjelu za mlade Gradske knjižnice. Jelena će ujedno predstaviti svoj novi roman „Slijepa točka“.
Inače, završila je sijaset radionica u sklopu Centra za kreativno pisanje (CeKaPe) i u Varaždinu će čitati priče sa svojim kolegama iz CeKaPe-a Sanjom Vučković i Denisom Špičićem te polaznicima literarne grupe LIT varaždinske Gimnazije Jelenom Benčić i Filipom Rutićem.
– Jeste li u svojim pričama više promatračica ili je više u njima prisutan vlastiti osjećaj života?
– Čini mi se da je neminovno prisutno i jedno i drugo. Promatram, a zatim filtriram vlastite impresije kroz pisanje, tj. priče.
No, strogo gledano, čini mi se da je promatranje prisutnije od spomenutog vlastitog doživljaja, u pričama se ne otkrivam u prevelikoj mjeri. Zanimljivije mi je pokušati prikazati scenu, situaciju, malu dramu između likova, onako kako se dogodila (iako to, naravno, nikada ne može biti sasvim objektivno) nego u nju gurati ili ugrađivati vlastite misli i osjećaje. Čini mi se da me nikada nisu previše zanimali tekstovi u kojima se osjeća velika doza autora i u kojoj bi se zato često provlačila i određena didaktičnost.
– U Vašim je pričama jedan od motiva - neuspješna komunikacija. Može li se reći da jezik često služi, ironično i suprotno definiciji, kao sredstvo za „nesporazumijevanje“?
– To je svakako zanimljiva i velikim dijelom točna misao. Jezik je zbilja često izvor nesporazuma i nerazumijevanja između ljudi. Sve ono što smo pogrešno shvatili, čuli ili doživjeli, stvara velike praznine i probleme, a često dovodi i do kraja dotad postojećih odnosa.
U mnogim tekstovima bavim se tom temom vodeći se poznatim citatom: „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, a svaka nesretna, nesretna je na svoj način“. U emocijama nesreće, poput tuge, razdvajanja, osamljenosti i tjeskobe, pronalazim mnogo materijala za pisanje.
Ipak, mislim da je u pozadini pisanja o neuspješnoj komunikaciji želja i potreba za njezinim pospješivanjem - istraživanje i opisivanje onoga što nedostaje i pokušaj popravljanja, izgradnje. To također nije uvijek jednostavno, jer kao što u jednom Bergmanovom filmu ženski lik, na pitanje što joj nedostaje u braku, odgovara jednostavno i zastrašujuće konačno: Kako opisati ono čega nema?
– U pričama dostupnima na internetu (Odjavna karta, Provalija) kao da je junak/inja žele otići od svega što ih trenutačno okružuje, „odjaviti se“. Koliko je takvo odvajanje, osamljivanje, značajno za Vas kao pisca, ako je uopće značajno, i koliko Vas ono određuje?
– Nedavno sam pročitala odličan tekst o nužnosti osamljivanja u današnjem društvu, koje je zbog konstantne, danonoćne umreženosti, postalo gotovo luksuz. Jedna me se rečenica u tekstu posebno dojmila „Samoća je strukturna kost ljudske autentičnosti i utoliko je bijeg od samoće zapravo bijeg od sebe.“
Sve mi se više čini da je upravo snalaženje u samoći ono što nas u velikoj mjeri određuje. Samo osamljivanje, barem privremeno, može uroditi nečim plodnim u vanjskom svijetu. Za pisanje je samoća u određenoj, čak velikoj mjeri, nužnost. Pisanje je osamljenički posao i poduhvat i to zna svatko tko se pisanjem ozbiljnije bavi. Potrebno je kopati, ući u neke prostore za koje se možda nema uvijek volje ili vremena. Ti prostori pak otvaraju nove, koji su možda nepoželjni, možda mračni, možda bolni, ali možda, na kraju krajeva (i tunela), i oslobađajući.
– Tko će sve s Vama doći na „Pričljivu čajanku“ u Varaždin?
– Sa mnom će na čajanku doći Sanja Vučković, predsjednica CeKaPe-a, Centra za kreativno pisanje u Zagrebu, koja također piše i to odlične kratke priče koje su objavljivane u raznim zbornicima, a sada dovršava i svoj prvi roman "Kirka čeka". Sanja i ja se poznajemo i radimo zajedno u CeKaPeu već nekoliko godina. Ona je bila prva osoba koja je prepoznala moje pisanje i odlučila objaviti moju prvu zbirku priča "Odjavna karta", a zatim i roman "Slijepa točka" u biblioteci "Prvi korak". Bez njezinog konstantnog poticanja i podrške vjerojatno se ne bih usudila objaviti svoja djela. Osim osmogodišnjeg rada u CeKaPe-u: organizaciji radionica, ljetnih škola, tribina i književnih večeri, Sanja je također i pravnica te vodi udrugu za zaštitu prava nakladnika ZANA, koja zastupa nakladnike na području zaštite autorskih prava. Uglavnom, Sanja je osoba kojoj se možete obratiti s bilo kakvom idejom o pisanju i književnosti i ona će je s neiscrpnim entuzijazmom i energijom pokušati provesti u djelo.
Drugi gost koji stiže s nama jest Denis Špičić, odličan mladi pisac čija zbirka priča naslova "Ružno o ljubavi, lijepo o mrtvima", svaki tren treba biti objavljena. Osim što piše kratke priče koje ostavljaju bez daha i tjeraju na razmišljanje, Denis je također i glazbenik, član je benda "Detective Jones", čiji se sjajni spotovi mogu pronaći na internetu. No to nije sve. Denis je također suvoditelj radionice "Tekst u glazbi" u CeKaPe-u, a odnedavno i tajnik CeKaPe-a. A sve to je tek njegov početak.
Sve u svemu, dolazim u sjajnom društvu kojim se jako ponosim.
– Budući da ste i znanstvenica, zašto ne želite ispreplesti znanstveni i literarni pristup u svojem pisanju? Čini se kao da su „Urbane transformacije“ pojam koji ima potencijala za umjetničku obradu.
– Smatram da ta dva pristupa nisu tako lako isprepletiva kao što to možda izgleda. Znanstveni rad, kao i znanstveno pisanje, ima svoju formu i zakonitosti kojih se, smatram, treba strogo pridržavati. Poigravanje s njima ili s tekstom u znanstvenim radovima nije nešto što me privlači. Kada se bavim znanošću i znanstvenim temama (ruralnom i urbanom sociologijom), želim se do kraja koncentrirati i misliti na znanost. Kada se, pak, bavim pisanjem priča ili romana, želim pisati slobodno, potpuno oslobođeno od tema kojima se bavim u znanosti. Književnost je, dakle, za mene dijelom i određeni „ispuh“ od znanstvenih tema i formi.
Pa ipak, čini mi se da nikad ne možemo potpuno odijeliti stvari u životu kojima se intenzivno bavimo, tako da se moje bavljenje znanošću možda osjeća i u književnim tekstovima, dok se književnost možda ponekad osjeti i u znanosti. Minimalno, nadam se.
– Članica ste Centra za kreativno pisanje. Kreativnim se radionicama (uz brojne pohvale) ponekad zamjera to što se u djelima koja nastanu na njima može vidjeti šablona i osjetiti nedostatak kreativnosti i spontanosti. Što mislite o tome?
– Bila sam polaznica brojnih radionica, konkretno radionice romana kod Marinka Koščeca i Gorana Ferčeca, radionice kratke priče kod Miroslava Mićanovića i radionice književne kritike kod Jagne Pogačnik.
Moje iskustvo je potpuno suprotno od ovog što ste rekli: upravo radionice kumuliraju veliku kreativnu energiju kod polaznika. Polaznici koji nisu negdje drugdje imali priliku izraziti svoju spontanost i kreativnost, tek na radionicama dolaze do izražaja. Teme u pisanju radova na radionicama su većinom potpuno slobodne, potiče se originalnost svakog polaznika, njeguje se svačiji individualni stil i način pisanja, prihvaćaju se sve ideje i na pažljiv način se vodi svakog polaznika na put samootkrivenja vlastitih mogućnosti i slabosti. Ono što radionice donose je zapravo neprocjenjivo - to su objektivna kritika voditelja i ostalih polaznika, ukazivanje na slaba mjesta i slijepe točke vlastitog pisanja, ohrabrivanje na poboljšanje, usavršavanje i konstantni rad na tekstu. Radionice su dobri duh svakoga tko se bavi pisanjem, tko se želi baviti pisanjem ili tko je ušao u bilo kakvu vrstu spisateljske blokade. Također su pravo mjesto za svakoga tko svoj tekst želi „provjeriti“ među kolegama, što smatram da bi trebao biti neizostavan dio spisateljske „higijene“.
– Nakon što su niknuli trgovački centri i poslovne zgrade u Varaždinu, društveni se život iz centra grada rasuo prema marginama. Kako se dolazak korporacija, o čemu pišete u svojoj prvoj knjizi, odrazio na društveni život u Zagrebu, primjerice, na mlade, supkulture...?
– Činjenica je da nicanje trgovačkih centara i sličnih prostornih formi utječe na promjene u životnom stilu mlađe i starije populacije, ne samo u Varaždinu i Zagrebu, već i u mnogim drugim gradovima. Sada mi naravno, odmah pada na pamet mnogobrojna literatura koja se time bavi jer ste otvorili vrlo aktualnu temu o kojoj je napisano mnogo znanstvenih djela. No, da puno ne duljim, radi se o novim oblicima provođenja slobodnog vremena koji su se jednim (velikim) dijelom izmjestili iz javnog prostora (koji, samo mu ime govori, predstavlja prostor koji je javnost ranije koristila za provođenje vremena, poput zelenih površina ili javnih gradskih trgova) i premjestili, između ostalog, i u trgovačke centre. Istraživanja su pokazala da je do takvog izbora provođenja vremena došlo, naravno, porastom konzumerizma, pri čemu trgovački centri predstavljaju idealne „hramove potrošnje“, u kojima se mogu nabaviti i stvari i doživljaji i (prema principima konzumerističke kulture) osmisliti vlastiti identitet kroz neprekidno konzumiranje ciljanih proizvoda. Paradoksalno, stalnom i masovnom potrošnjom, vlastiti identitet se zapravo gubi - čovjek se pretvara u konzumenta i preuzima identitet masovnog potrošača.
Ono što u svemu tome treba naglasiti jest da trgovački centri postaju „novi javni prostor“ prema količini vremena koju građani u njima provode, iako oni to nisu, tj. oni u najboljem slučaju predstavljaju pseudo-javni prostor jer u njima nema slobode ponašanja, koja bi trebala postojati i postoji u pravom javnom prostoru. U trgovačkom centru vaš je zadatak kupovati, konzumirati i ta pravila su jasna. Ako ih se ne pridržavate, bit ćete izbačeni. U javnom prostoru možete sjesti i svirati gitaru ili se jednostavno odmarati na klupi. U trgovačkom centru nema takvog tipa slobode. Trgovački centar Cvjetni u Zagrebu upravo je jedan važan primjer zavaravanja javnosti kroz promicanje „javnog interesa“. Naime, on je, zajedno s podzemnom garažom u Varšavskoj ulici, izgrađen pod idejom promicanja „javnog“, dok je zapravo jedini interes koji je tamo promican bio onaj vlasnika trgovačkog centra i garaže i on je akter koji je od čitavog projekta profitirao, a ne građani. Varšavska ulica, javni prostor, tim projektom je postala privatni, a povijesnost jezgre grada Zagreba izgradnjom još jednog (kojeg po redu u uskom centru grada?) trgovačkog centra, narušena je.
Da, trgovački centri su potrebni, oni su izraz novih tipova potrošnje i, na kraju krajeva, kapitalističke ideologije društva u kojem živimo, ali s njihovom izgradnjom treba postupati promišljeno i oprezno, uz (primarno!) konzultaciju stručnjaka, kao, uostalom, i sa svim ostalim tipovima intervencija u prostor. U suprotnom može doći do raznih uništenja koja su, što se prostora tiče, na žalost, nepovratna.
