– Ulaznice za event su rasprodane za oba dana. Nažalost, nemamo kapaciteta primiti više ljudi – rečenica je koja se ne čuje često, ali izrekao ju je neki dan uoči svojih nastupa nuSynergetic Orchestra, eksperimentalni orkestar čiju bazu članova čine varaždinski mladi glazbenici i čiji se postav mijenja ovisno o projektu.
Naime, uoči njihova jučerašnjeg nastupa u ruševnoj sinagogi vladalo je veliko uzbuđenje, kao i prošle godine u Varteksovoj tvornici.
Novo lice sinergije
Sinergiji, riječi koja je u korijenu imena sastava, nakon što su ju projektni menadžeri i slični gurui iz svijeta biznisa izlizali do bljutavosti, ovaj je orkestar udahnuo novo značenje. Njihov glazbeni repertoar sastoji se od vlastitih pjesama i obrada, raznovrsnih žanrova, osjeća se tu i funk, soul i jazz, što ponekad zvuči eklektično, ali, možda „energično“ nije dobra riječ, uvijek - vigorozno. To je pojam koji označava životnu snagu, čvrstoću.
Dakle, sinergija se ne odnosi samo na međusobni odnos više od 20 glazbenika na pozornici i još barem 30 u organizaciji, nego i na njihovo djelovanje na druge oblike umjetnosti, što se očituje izložbom fotografija zapuštenih varaždinskih prostora koja je otvorena u sinagogi uoči koncerta, koja je i sama takav prostor, a tako posredno šalje upozorenje gospodarstvu na mrtvi kapital i društvu signalizira da ovdje nešto nije u redu i da bi moglo biti bolje.
Spektaklom protiv spektakla
Mogao bi se ovaj događaj nazvati spektaklom, ali ne u smislu da je u njega utrošeno puno novaca ili zato što ima snažne efekte, nego zato što je pobudio veliku pozornost.
Spektakl je riječ koja se, kao i sinergija, potrošila prevelikom upotrebom, a o njemu je u knjizi „Društvo spektakla“ najbolje progovorio Guy Debord, prema kojem je spektakl simbol našeg načina života, a tehnologija ono što nas otuđuje; od automobila do televizije, od koncerata do festivala na kojima smo samo pasivni promatrači, spektakl je ono što ometa i zavarava čovjekovu sposobnost preispitivanja i korekcije, a takav zaglupljen, ili kako bi pinkflojdovci rekli, čovjek koji je „komforno umrtvljen“, čovjek je koji hrani tržište koje se neprestano širi i svrha je samo sebi.
Sudeći po onome što se može pročitati o NuSynergetic ekipi, oni kao da su se maskirali u taj spektakl, kao u nekog Trojanskog konja, upravo zato da bi subverzivno djelovali na takvu zadatost i ponovo ljude vratili ljudima, odnosno publiku izvođačima, da bi propitali i sebe i ono što stvaraju i ono što ih okružuje.
Između izvođača i publike nema ograde, nema visoke pozornice koja dijeli one „važne“ od „manje važnih“, a da je kojim slučajem netko iz publike ustao i sjeo za neki instrument na pozornici, vjerojatno nitko ne bi ni trepnuo.
U nedavnom razgovoru za Varaždinske vijesti profesor Boris Beck sa Sveučilišta Sjever, koji predaje na studiju novinarstva, rekao je da se oni na sveučilištu protiv novinarskog senzacionalizma bore tako što stvaraju novinare koji će promišljati o čovjeku i društvu te im biti od koristi.
Društvena korist
Analogno tome, mogli bismo reći i da se nusinergetičari protiv društva spektakla bore tako što stvaraju spektakl koji će čovjeku i društvu biti od koristi i to je možda najvažnija odrednica spomenute sinergije.
Sve se to očituje i u filozofiji jednog od vodećih ljudi u orkestru, Marina Kereše, mladog poduzetnika s, kako su ga predstavili na portalu livesvirke.com, iznimnim osjećajem za društveno poduzetništvo i društveno odgovorno poslovanje: „Održivost mora postojati, no to ne mora nužno značiti profit pojedinaca, nego dobrobit i reinvesticija u zajednicu.“
Sukladno tome, publika koja je došla, uglavnom u dobi između tinejdžerskih i srednjih godina, znala je točno zašto je došla, znali su da dolaskom i kupnjom ulaznice omogućuju da se ovakav događaj ponovi, a znali su i da će to što se skupi, vjerojatno jedva pokriti troškove nastupa orkestra.
NuSynergetic orkestar ima u sebi privlačnost kakvu je svojevremeno imalo ono što se nazivalo „alternativa“ (npr. rock koncerti), to je označavalo nešto napredno, revolucionarno, nekonformističko.
„Silent“ koncert
No tako razmišljamo mi u Hrvatskoj, jer u svijetu je, kako i sami kažu, ovakvo nešto sasvim normalno, ali kod nas je još uvijek na neki način „alternativa”.
Tom osjećaju doprinijela je i ruševna sinagoga, jer je i ona sama „alternativa“ koncertnim dvoranama, a nije prvi put poslužila za eksperimentalne izvedbe.
Ove je godine u njoj u sklopu Vafija održana animacija uljem kombinirana s prethodno snimljenim animacijama crteža egzodusa židovskog naroda, a sinagoga je bila i izvrsna kulisa predstavi „Rekvijem za organe“ u režiji Senke Bulić i u izvedbi Ivane Jozić i Damira Martinovića Mrleta iz grupe LET 3.
Dodajmo u šali da je osjećaju nekonformizma pridonijela i hladnoća u sinagogi, jer za razliku od toplih koncertnih dvorana, sinagoga nema grijanje, a temperature u 11. mjesecu nisu baš ugodne, na dobro je da je koncept sesije zapravo "silent" koncert, svaki je posjetitelj dobio svoje slušalice, koje su poslužile i – da se ugriju promrzle uši.
{gallery}NuSynergetic{/gallery}
