Više od dvije stotine umjetničkih fotografija, koje je tijekom pedeset godina iznimne fotografske karijere snimio naš poznati fotograf Jadran Lazić, izloženo je na njegovoj najvećoj samostalnoj izložbi, koju Varaždinci mogu pogledati sve do 1. rujna u palači Sermage. Lazić je fotografirao najveće zvijezde Hollywooda, među kojima su Orson Welles, Kirk Douglas, Robert De Niro, Marlon Brando, Elizabeth Taylor, David Bowie, Jack Nicholson, Sigourney Weaver, Carlo Ponti, Sophia Loren i mnoge druge slavne osobe.
- Dugo nisam bio u Varaždinu, još od početka osamdesetih, kada je u tadašnjem NIŠRO-u tiskana moja prva knjiga. No, ovaj grad mi je drag, jer je iz Varaždina moj prijatelj Stephan Lupino. Kratko sam ovdje bio i krajem prošle godine, kako bih razgledao ovaj izložbeni prostor koji je - božanstven - otkrio je ovaj slavni umjetnički fotograf, a njegova izložba u Varaždinu bio je povod za razgovor.
Vaša karijera ima dosta sličnosti s Lupinovom, obojica ste se kao mladići otisnuli u svijet i izgradili fascinantne fotografske karijere?
Ja sam iz svog Splita 1974. godine otišao u Pariz, iako nisam znao ni beknuti francuski. Znao sam jedino onu frazu - Voulez-vous coucher avec moi? Znao sam doduše, engleski, ali Francuzi nerado govore engleski. No, nakon godinu dana u Parizu shvatio sam da govorim francuski. Iako već trideset godina živim u Americi, francuski bolje govorim nego engleski. Kada sam bio u Splitu snimao sam naravno, Hajduka, Splitski festival, naše poznate pjevače - Mišu Kovača, Olivera Dragojevića, Borisa Dvornika, Radojku Šverko, Terezu Kesoviju. Kada sam došao u Pariz znao sam da je najunosnije snimati -celebrityje, svjetske zvijezde koje su u Pariz dolazile na premijere svojih filmova. Nije se bilo lako probiti i napraviti karijeru. Doduše, nikada i nisam razmišljao o karijeri, nego sam samo radio svoj posao. Uspjeh je već bio i to da sam uspio ostati u Parizu. I to iz trećeg pokušaja, jer su prva dva bili neuspješni. Gazda fotografske agencije na prvom me je susretu pitao govorim li francuski. Nakon što sam rekao da ne govorim, pitao me je imam li papire za boravak u Francuskoj, a kako ni njih nisam imao, nisam dobio angažman. Tek treći puta, i to slučajno, konačno sam angažiran. Svi pariški fotografi bili su naime, zauzeti snimanjem egipatskog predsjednika Anvara al-Sadata koji je posjetio Francusku, pa nitko od njih nije mogao snimiti glumicu Charlotteu Rampling, koja je odsjela u hotelu Lancaster. Urednik mi je naručio da ju snimim, a ja tada nisam imao pojma tko je Charlotte Rampling ni gdje je hotel Lancaster. U prvoj telefonskoj govornici uzeo sam telefonski imenik i saznao gdje je taj hotel, nazvao sam recepciju, slagao sam da radim za magazin “Ici Paris”, za koji je radio moj prijatelj, karikaturist Davor Štambuk, a oni su me spojili s njezinom sobom. Danas je takvo što potpuno nemoguće, ali meni se je tada posrećilo. Kada sam se vratio gazda me je pitao jesam li što snimio. Rekao sam da jesam, a kada sam mu rekao da sam je snimio u hotelskoj sobi, odmah sam dobio angažman, jer su u redakciji očekivali da ću je snimiti na ulici, na izlasku iz hotela.
Portretist najvećih holivudskih zvijezda
Ostali ste još neko vrijeme u Parizu, a onda ste otišli u fotografsku meku, u Hollywood?
Istekla mi je putovnica i imao sam samo dvije opcije. Emigrirati ili se vratiti u Jugoslaviju i odslužiti vojni rok. Kako mi je otac bio vojno lice nisam ga želio osramotiti i odlučio sam se vratiti. U to sam vrijeme bio dobar prijatelj s Jodie Foster, koja nikako nije mogla shvatiti da moram otići i da ću se vratiti tek za 18 mjeseci, kada odslužim vojni rok. Ona je napustila snimanje i došla je u Split, ostali smo duže od planiranog na Hvaru, tako da sam kasnio u vojsku čak 10 dana. Jodie je obožavala palačinke koje je pekla moja mama, a kada sam bio u vojsci redovno mi je pisala. Moja mama je sačuvala sva ta pisma, zbog kojih su oficiri bezbjednosti imali puno posla. Ta su pisma bila na engleskom, pa sam pred oficirom morao čitati pismo i prevoditi ga, jer oni nisu znali engleski, a vidjeli su da se u pismu spominju palačinke, ali i Tito i Jovanka, koji u to vrijeme nisu bili u najboljim odnosima. Nakon vojske sam otišao u Ameriku.
Tamo niste bili tek paparazzo, već fotograf koji je snimao slavne osobe. Kako ste stekli njihovo povjerenje, kako su vas pustili u te svoje zaštićene živote?
Ostala mi je ta etiketa paparazza, jer sam u mojoj prvoj knjizi, koja je izašla 1980. godine, dao naslov - Ja, paparazzo, jer mi je ta riječ bila intriganta. No, paparazzo tada i danas su dva različita pojma. Tada je paparazzo bio pojam koji je označavao fotografa - džentlmena, koji bi dolazio u kontakt sa zvijezdama i onda bi ih zamolio da poziraju. Danas paparazzi ništa ne pitaju, nego samo bubaju. Ne smeta mi ako me netko nazove paparazzo, jer kao paparazzo najprije moraš biti dobar fotograf, što je tada bilo teško, jer smo imali manualne objektive, ali moraš biti i detektiv, znati gdje će i kada biti onaj kojeg želiš fotografirati. U Los Angelesu sam narudžbe dobivao iz Pariza, jer je moja agencija tada radila s 52 zemlje u svijetu. Do slavnih osoba sam uglavnom dolazio preko mojih prijatelja i poznanika, PR agenata, a kada bih dogovorio snimanje, obavezno sam tražio da se dan ili dva ranije nađem s njima na ručku ili na piću, da se bolje upoznamo. Takva mi je praksa bila jako korisna.
Mercedes za fotografiju
Portretirali ste najveće zvijezde Hollywooda, no, svjetsku slavu i reputaciju ipak Vam je donijela jedna posebna fotografija, koja nije imala veze sa show businessom?
Cijelu tu epizodu sam opisao u svojoj knjizi koja je izašla 2021. godine. Imali smo informaciju da predsjednik SSSR-a Leonid Brežnjev nije dobro i da je u terminalnoj fazi. Pretpostavljali smo da će Oktobarska parada u Moskvi biti njegovo posljednje pojavljivanje u javnosti. Preko sovjetske ambasade sam zatražio dozvolu za snimanje te parade. Međutim, nisam dobio dozvolu za snimanje. Nekoliko mjeseci kasnije, baš sam vodio kćerku u vrtić, čujem vijest da je umro Brežnjev. Istog trenutka sam donio odluku da idem u Moskvu i da snimam njegovu sahranu. Nazvao sam prijatelja koji je radio za beogradsku Dugu i zamolio ga da mi da jednog svog novinara, po mogućnosti starijeg, da ne bismo bili sumnjivi njihovoj tajnoj službi. U Moskvi sam, zahvaljujući jednom prijatelju Rusu, uspio doći do odra i snimiti Brežnjeva. U tom trenutku nisam ni bio svjestan kakvu vrijednost ima ta fotografija. Uspio sam iznijeti filmove iz SSSR-a a onda sam odmah iz Beograda odletio u Pariz. Kada me je na aerodromu dočekao glavni menadžer agencije shvatio sam da sam snimio nešto stvarno vrijedno. Odmah mi je rekao da mi gazda agencije za te filmove nudi svoj - mercedes. Odbio sam ga, jer su carine i porezi na uvezene automobile u to vrijeme u Jugoslaviji bili užasno visoki pa bih državi morao platiti više nego što je vrijedio taj mercedes. Kratko je otišao do telefonske govornice a kada se je vratio rekao je da će mi gazda agencije platiti i sve dadžbine. Odbio sam i tu ponudu i tražio da zaradu od tih fotografija dijelimo pola - pola. Fotografije Brežnjeva na odru prodane su za više od 300 tisuća dolara, što je tada bio ogroman novac. To su bile jedine fotografije sahrane Brežnjeva koji je snimio neki fotograf sa Zapada.
Već godinama živite u Sherman Oaksu u Los Angelesu, u vili glumačke dive Esther Williams?
Meni je život u Los Angelesu vrlo sličan onom u Splitu. Klima je vrlo slična, tamo je ocean a u Splitu more, to je ambijent koji mi paše i na koji sam naviknut. Meni je u LA-u kao u Splitu.
