U povodu gostovanja Trass kolektiva u Varaždinu, 4.veljače u 19:30 sati, s plesnom umjetnicom Natalijom Manojlović, koreografkinjom predstave "Đubrad prokleta!" razgovarala je Jelena Mihelčić:
Vaša plesna predstava «Đubrad prokleta!» nastala je u specifičnim okolnostima. Možete li pojasniti taj kontekst?
Početak rada bio je potpuno neuobičajen za hrvatsku plesnu scenu. Naime, grupa plesačica pozvala je mene na suradnju kao koreografkinju, umjesto da sam ja bila ta koja bira plesače s kojima želim raditi, što je uobičajena praksa. Zato je ova predstava više njihova, nego moja.
Što vas je onda kao autoricu motiviralo za koreografiju, ako ju niste sami inicirali?
- Inspirirana sam bila razgovorima s njima o tome što žele od svoje prve zajedničke predstave. Naime, one su se kao formalna grupa pod imenom TRAS kolektiv registrirale tek kasnije, nakon što je ova predstava doživjela uspjeh u Zagrebačkom plesnom centru.
- Dakle glavna inspiracija su one – šest prekrasnih, pametnih, srčanih žena, koje znaju što žele, ali znaju i da im je potrebno neko vodstvo. Vrlo brzo smo zaključile da želimo raditi predstavu o ženama s ovih prostora, o slavenskim ženama. Bez nekog političkog konteksta i nostalgičarskog utoga! Jednostavno smo željele ispitati što to nama danas znači. One su prekrasne i borbene, odlične plesačice i izvođačice, žene koje su poklonile svoje tijelo za teatar. Imponiralo mi je raditi s njima.
Zašto plesačice tijekom predstave piju pravu rakiju?
- Nisam ih željela isključivo glorificirati kao izvrsne izvođačice, pa sam im pijenje rakije zadala kao izazov, jer sam željela malo provocirati tu «savršenost» koju sam u početku u njima vidjela. Nisam fiksirala kada i koliko koja mora popiti, već one to čine kada i koliko mogu. Uvijek mi je zanimljivo brojati koliko je koja popila.
Što biste željeli da publika osjeti tijekom predstave, osim mirisa rakije, naravno?
- To je zapravo predstava o emociji, o snovima i o korijenima koji nam ponekad otežavaju ostvarenje snova, a ponekad nam daju krila i energiju da isfuramo nešto do kraja. Voljela bih da se publika prepusti emociji i da bez opterećenja oko tih dokumentarističkih elemenata o plesačicama, prepozna u njima općenito borbene, duhovite i britke žene, ljudskost iz njih koja izlazi. One su, po meni. među među najjačim izvođačicama koje trenutno imamo, ne prema rasponu nogu, kojeg nisam mjerila, već prema britkosti. U svakom slučaju želim da se publika zabavi, a ako sjedne u prvi red, možda im ostane i malo rakije.