U vrijeme kada se Varaždin još širi, razvija i svakodnevno dobiva nove konture, na mjestu gdje se periferija susreće s gradom, Državni sekretarijat za pravosudnu upravu početkom 1960-ih investira u izgradnju zgrade suda u Varaždinu.
Svojom pozicijom Sud je, uz Vodotoranj i Vamu, potvrdio formiranje nove gradske osi, koja se nastavlja uz bedeme Staroga grada i definira istočnu granicu povijesne jezgre grada Varaždina.
Zgrada suda smjestila se na raskrižju dvaju gradskih prometnica, Vrazove i Ulice Braće Radić, u skladu s već spomenutim Boltarovim GUP-om. Njezin smještaj bio je uvjetovan pozicijom zatečenog zatvorskog objekta i programskom tendencijom funkcionalnog objedinjavanja suda i zatvora. Kako bi se omogućila izgradnja Suda, a i netom prije izgrađenog Vodotornja te nešto kasnije građene zgrade, srušeni su pojedini substandardni objekti, koji su nagrđivali vizure novoplanirane gradske osi, no i neke kvalitetnije zgrade, poput uglovnice Sieggersdorfer iz razdoblja baroka, koja je uklonjena da bi se otvorila uglovna parcela zgrade suda.
Projekt potpisuje arhitekt Nikola Filipović (rođen 13. ožujka 1934. godine na Trnju), jedan od najutjecajnijih aktera hrvatske arhitekture 1970-ih i 1980-ih godina. Osim Filipovića, na projektu rade i inženjer Rubetić i suradnica Olga Petrović, tada projektanti Biroa za urbanizam i projektiranje “Osnova” Kutina.
Na ukupnoj korisnoj površini od oko 4500 m2 smjestili su se prostori reprezentativnog ulaznog hola s velikom raspravnom dvoranom na jednom, a garažom i ulazom za zaposlenike na drugom kraju, 135 kancelarijskih prostorija i sudnica duž pročelja zgrade, s dva sanitarna čvora po eta- ži, arhivama, spremištima i čekaonicama dublje pozicioniranim od obodnih prostorija, odvojenim dvotraktnim komunikacijama te vertikalno povezanim s tri stubišta – dva javna i jednim internim.
U tiskanom izdanju Varaždinskih vijesti pročitajte detaljniju analizu o arhitektonskoj vrijednosti zgrade te zašto bi zgrada trebala biti dio kulturno-povijesne jezgre Varaždina
