Varaždinac koji je dva puta bio gradonačelnik Zagreba, prisjeća se u svom dnevniku vremena kada je Varaždin bio veliko trgovačko središte između sjevera i juga Monarhije jer su u njega vodili gotovo svi putovi iz cijele Austrijske carevine: iz Praga, Beča, Budimpešte, Požuna, Osijeka, Zagreba, Siska, Ljubljane, Salzburga, Trsta...
– Rodio sam se 3. prosinca 1869. na Kapucinskom trgu, gdje je u Bachovo doba bila stara gostiona Zum Bärenwirt (K medvjedu). Ta gostiona postoji još i danas kako je postojala prije 100 godina. Otac mi bijaše sin Josipa Srkulja, koji je u Dravskoj imao svratište Zum goldenen Hirschen (K zlatnom jelenu) u dvoru obitelji Kukuljević, gdje se rodio Ivan Kukuljević. U tom svratištu odsjedalo je čitavo Međimurje, kao što je u gostioni K medvjedu odsjedalo čitavo Zagorje – piše u svom dnevniku zagrebački gradonačelnik dr. Stjepan Srkulj (1869. – 1951.) i rođeni Varaždinac, iz čijih zapisa možemo iščitati kako je bilo odrastati u Varaždinu u drugoj polovici XIX. stoljeća.
Medvjeđi brlog
Već po uvodu može se zaključiti kako su gostione i svratišta u to doba bile popularne u Varaždinu, a vjerojatno je najpopularnija bila spomenuta gostiona Zum Bäremwirt, na čijem ulazu se, piše Srkulj, nalazio cimer s natpisom “Eingang zum Bärenhöle” (Ulaz u medvjeđi brlog).
Na zidovima su pak bili ispisani stihovi “Da sitzen trei Herrn – Sie essen und trinken sehr gern” (Ovdje sjede tri gospodina koji vrlo rado jedu i piju).
– Tad željeznica još nije išla iz Beča i Budimpešte. Tada je Varaždin bio veliko trgovačko središte između sjevera i juga Monarhije, tada su gotovo iz cijele Austrijske carevine svi putovi vodili u Varaždin: iz Praga, Beča, Budimpešte, Požuna, Osijeka, Zagreba, Siska, Ljubljane, Salzburga, Trsta... To je bilo doba diližansa i kirijaša (“prijevoznika” nap. a). Tada su trgovci i veliki obrtnici dali rendez-vous u Varaždinu i tu sklapali svoje poslove... Prometu je odgovarao i velik broj svratišta – piše Srkulj i ističe kako su uz gostionu K medvjedu i svratište K zlatnom jelenu u Varaždinu u to doba postojala i svratišta Janje, Divlji čovjek, Slon, Sonnenwirt...
Cehmeštarice
Srkulj spominje i zanimljiv običaj koji je vladao u to doba, a prema kojem su kirijaši, ako su se tijekom blagdana Uskrsa, Badnjaka ili na Silvestrovo našli u Varaždinu, bili gosti u gostioni njegova djeda.
I oni i njihovi konji.
Srkulj piše i kako je velik dio djetinjstva proveo u očinskoj kući majke na kraju Jalkovečke ulice. Tamo su se u kući kožara Ferenčaka sastajali prvaci najpopularnijega varaždinskog ceha čižmara.
– Naročito su mi imponirale cehmeštarice u svojim jednostavnim rupcima na glavi i velikim rupcima oko leđa (o kakovom šeširu nije bilo govora), pa kalfe, kad su nedjeljom i blagdanima polazili u svojim crnim odijelima a la “Salon-rock” prije podne na svečanu misu – opisao je i tadašnju modu.Prisjetio se i nimalo ugodnih prozivki učitelja tjelovježbe u gimnaziji, starog Nilliusa.
– Čim smo se svrstali u red, prvo bijaše da smo morali ispružiti ruke da vidi da li su čiste. Jao si ga onima koji su imali zamazane ruke – piše Srkulj te pojašnjava kako su oni s prljavim rukama morali cijeli sat obuke stajati s bučicama u rukama u zraku – opisao je Srkulj ovu danas nezamislivu disciplinsku metodu.
