Ime Franje Plantaka zasigurno je poznato većini tamburaša u Varaždinskoj županiji, a kako i ne bi kad je riječ o čovjeku koji je zaslužan za osnivanje brojnih tamburaških sekcija u kulturno-umjetničkim društvima i očuvanje tamburaške tradicije. A iako je posljednje dvije godine u mirovini, i dalje vodi tamburaše u pet KUD-ova.
U glazbi od ranih dana
Franjo Plantak rođen je 1953. u Sračincu, a 1957. s obitelji se preselio u Varaždin gdje je završio osnovnu školu i srednju glazbenu školu. U glazbi je tako od mladih dana, a otkrio nam je da ima nečeg i u genetici.
- Moj djed je nekad imao bend u Sračincu. Ja sam kasnije otišao u Zagreb na Glazbenu akademiju, gdje sam nakon dvije godine više škole stekao zvanje učitelja glazbenog odgoja. Po završetku studija nisam mogao dobiti posao ovdje pa sam 1977. godine otišao u Kutinu, gdje sam prve dvije godine radio u Glazbenoj školi pri Narodnom sveučilištu. Nakon toga postao sam voditelj puhačkog orkestra Industrijskog dobrovoljnog vatrogasnog društva INA-Petrokemije u Kutini, u kojoj sam radio kao referent za kulturu – prisjetio se svojih kutinskih dana.
U Varaždin se vratio 1993. godine, i tada se posvetio tamburama.
- 1994. godine sam počeo voditi tamburaše u nekadašnjem Omladinsko kulturno-umjetničkom društvu “Milica Pavlić - Kata”, koje je 1996. promijenilo ime u KUD Vindija. Tamo sam radio do 2012. godine. No, prije toga, 1998. godine, počeo sam voditi tamburaše i u KUD-u Vidovec, gdje sam bio do 2008. godine. Inače, kad sam se vratio u Varaždin, nisam mogao dobiti posao u struci, pa sam radio i u građevini i u trgovini, ali kasnije sam u statusu slobodnog umjetnika počeo raditi u KUD-ovima – ispričao nam je Plantak.
Ponosan na svoje tamburaše
Budući da je 1999. osnovan KUD “Zavičaj” u Sračincu, te je godine i tamo počeo podučavati tamburaše, što radi i dan-danas. Od 2005. vodi tamburaše i u KUD-u “Klaruš”, od 2010. u KUD-u “Ježek” Beretinec, od 2013. u KUD-u Općine Petrijanec te u KUD-u Općine Cestica od 2017. godine.
Tamburaši maruševečkog KUD-a, u kojem vodi već treću generaciju tamburaša, osvojili su dosad brojne nagrade - prva mjesta na županijskim smotrama, nekoliko puta bili su na državnoj smotri gdje su dva puta osvojili drugu nagradu i jednom treću nagradu, a nastupali su i na Vinkovačkim jesenima, Đakovačkim vezovima, dječjim Vinkovačkim jesenima...
- 2010. godine sam se doselio u Beretinec, gdje se baš osnivao KUD Ježek. Tu je već prva generacija tamburaša 2013. godine osvojila drugu nagradu na državnoj smotri. Za tu generaciju mogu reći da mi je bila jedna od “jačih”. Kasnije, 2015. godine, smo osvojili i treću nagradu na državnoj smotri – ponosno nabraja uspjehe svojih tamburaše.
- Kad sam preuzeo KUD Općine Petrijanec, uspio sam ih animirati pa smo u roku od četiri godine dva puta bili na državnoj smotri. Budući da sam u Cestici tek od rujna 2017. godine, tamo imam samo podmladak, 10 polaznika, koji još ne nastupa na smotrama, ali nastupili su na božićnom koncertu – napomenuo je.
Neko vrijeme imao je i svoj bend “Varaždinski tamburaši”.
- Taj bend više ne postoji, a njihovi nasljednici su današnji “Taliri”. Nisam ni ja više baš mogao toliko svirati, ipak godine nose svoje – rekao nam je kroz smijeh.
- Posvetio sam se samo radu u KUD-ovima. Drago mi je što su ljudi bili zadovoljni, bile su to generacije i generacije tamburaša – dodao je.
Od KUD-a do benda
Među svim tim tamburašima koje je Plantak naučio svirati, mnogi su osnovali svoje bendove.
- Kad sam došao u Sračinec, kao i u Beretinec, nije bilo tamburaške tradicije. No tu je zapravo boljka, u KUD-u ih naučite svirati i kad bi najviše mogli dati, osnuju svoj bend. Puno je to obaveza i ne stigne se sve. U KUD-u Klaruš, recimo, imamo 40-ak nastupa godišnje, u KUD-u Ježek 30-ak, a sve to treba pripremiti. Imali smo u prosincu na godišnjem koncertu KUD-a Ježek i združeni orkestar tamburaša iz Beretinca, Petrijanca i Maruševca s 15 tamburaša. Jedni drugima pomažemo, a prema reakcijama publike, taj je nastup bio vrlo zapažen. Razne obaveze često sprječavaju tamburaše da nastave svirati u KUD-u, odlaze na studij, zaposle se... Tako nam u Beretincu mlađa skupina tamburaša već prati i odrasle folkloraše – pojašnjava Plantak.
Što se tiče interesa mladih za folklor i tamburašku glazbu, kaže da kad počinju učiti svirati, kreću od laganijih folklornih pjesama, a kasnije dolaze na red i koncertne skladbe.
- No, problem nastaje kad osnuju svoj bend pa, ako žele zaraditi, počinju svirati i “cajke”, čega je danas sve više među mladima. Nema više baš ni plesa u parovima, svi samo odmah bacaju ruke u zrak – primijetio je Plantak.
Raduje ga što među mladima ipak ima interesa za tamburašku glazbu, iako ih je ponekad teško privući u KUD.
- Pomaže kad na roditeljskim sastancima u školama objasnimo što radimo pa uspijemo privući i nove članove. A najbolje je početi što ranije, u 2. ili 3. razredu osnovne škole. Mi ih naučimo svemu, nauče note, no napredak ovisi i o tome koliko kod kuće vježbaju – istaknuo je Plantak, a prisjetio se i svojih dana u Glazbenoj školi.
- I mi smo nastupali na raznim smotrama i puno putovali. 1974. godine išli smo u Ameriku na proslavu 80. godišnjice Hrvatske bratske zajednice u Pittsburghu. Nastupili smo kao tamburaški orkestar i zbor Glazbene škole. S KUD-ovima sam proputovao i cijelu Europu. Bili su to lijepi trenuci. Spavali smo ponekad i na stolcima, ali kad si mlad, sve je lako. Puno je lijepih uspomena. Bilo je i raznih ljubavnih priča, nastala su brojna prijateljstva, i vidjeli smo mnoge znamenitosti jer smo uvijek nastojali da mladi upoznaju mjesta u kojima smo nastupali – naglasio je.
Rad s mladima
Prije nekoliko godina započelo je održavanje “Županijske razglednice” na kojoj nastupaju svi koji su sudjelovali na državnim natjecanjima. Plantak sudjeluje svake godine, budući da su neki od njegovih tamburaša uvijek na državnim smotrama, što dokazuje uspješnost njegovog pedagoškog rada i oblikovanja mladih svirača.
- Za svaki KUD koji sam vodio imam evidenciju o probama, tko je bio koliko puta... no tko bi to sad sve prebrojio. Ipak, mogu reći da sam od 1994. poučavao najmanje 150 tamburaša. Neki su započeli pa odustali, neki su ostali u KUD-ovima i tamburaškim vodama... – prisjeća se Plantak.
- Taj posao trebaš voljeti. S djecom je najlakše raditi, uvijek su iskrena... Kod odraslih je već malo drugačije, oni su “filozofi” – nasmijao se i dodao da će s mladima raditi tako dugo dok će ga zdravlje služiti.
- To je milina, osobito kad vidiš da uspješno odsviraju neki nastup. To donosi neko zadovoljstvo, znači da si uspio – zaključio je.
"Kad te zdravlje služi, sve se stigne"
Odgojio je brojne tamburaše, a zasvira li i sam ponekad na feštama?
- Ponekad uskočim malo na feštama, zovu me i na zamjene, ali ja im kažem: ‘Pustite me, dosta je već meni toga’ – nasmijao se i dodao kako tamburaši, nakon nastupa na gostovanjima s KUD-om, uvijek malo zajedno zasviraju i tada zasvira s njima.
I sin mu je naslijedio ljubav prema glazbi. Ninoslav Plantak profesor je gitare na Glazbenoj školi, ali svira i u tamburaškom sastavu “Taliri”. A na pitanje kako mu je u mirovini, ističe da živi okružen prirodom.
- Imam mali vrt i mali vinograd. Kad te zdravlje služi, sve se stigne, pa i rad u KUD-ovima, a i lijepo je što se tako uvijek krećem u društvu – istaknuo je.
