Iako su tek na pragu svog “ozbiljnog” životnog puta, s obzirom da su završili fakultetsko obrazovanje te ih čekaju zaposlenje i ostale životne obveze, dvojica prijatelja Antun Jakopec i Vedran Majcen prije nekoliko tjedana završili su jedan veliki put. Riječ je o popularnom španjolskom hodočašću Camino de Santiago, na kojem su u 30-ak dana prevalili više od 800 kilometara i, kako sami kažu, proživjeli cijeli život u malom.
Iako ima kršćanske temelje i postoji još od Srednjeg vijeka, na ovom se hodočašću u današnje vrijeme mogu sresti brojni avanturisti i pripadnici drugih vjera u potrazi za duševnim mirom, spoznajama ili novim iskustvima. Antun je iz Varaždina, a Vedran iz Zlatar Bistrice te su zajedno studirali geodeziju u Zagrebu. Nakon što je u lipnju diplomirao, Antun je smatrao da je sad pravo vrijeme za ovakav pothvat, a u planiranju puta uskoro mu se pridružio i Vedran.
- Dvije sam godine o tome razmišljao, dugo se to taložilo u meni i pomislio sam “kad ću, ako neću sad”. Svi kažu da je poslije, kad se čovjek zaposli i dođe obitelj, teško naći tih 30 do 40 dana potrebnih za ovakav put - priča nam Antun dok mu oči nekako vedro iskre u želji da nam dočara barem djelić onog što je proživio u Španjolskoj.
Camino de Santiago ima nekoliko hodočasničkih ruta od kojih je najpopularnija francuska. Ruta počinje na Pirinejima, na granici Francuske i Španjolske, te put dalje vodi kroz planine, polja, sela i gradove sjeverne Španjolske sve do Santiaga de Compostele i crkve sv. Jakova, apostola mučenika, kojemu je posvećeno ovo hodočašće.
Nakon što su avionom i vlakom došli do početne točke na Pirinejima, krenuli su put Santiaga. Bez obzira na sve pripreme, zapravo nisu znali što ih sve očekuje. S obzirom na dugu tradiciju i veliku popularnost, ne samo u Španjolskoj, nego i u svijetu, hodočasnička je ruta odlično organizirana tako da na svakih 5 do 15 kilometara postoje prenoćišta (španj. albergue), a putnici u prosjeku prevale od 20 do 30 kilometara dnevno tako da stazu od oko 800 kilometara završe u roku od 30 do 40 dana.
Za naše je putnike to bio i svojevrsni “ispit zrelosti”, ali i strpljenja. Pored predivnih krajolika, zanimljivih ljudi iz cijeloga svijeta, šaljivih događanja, puno dobrih vibracija i novih spoznaja, trebalo je svaki dan dizati se rano ujutro, hodati kilometrima po suncu (ali i kiši), noćiti u spavaonicama sa 40 ili više kreveta i pritom paziti da ne pokupiš koju stjenicu, ali isplatilo se...
