Hoće li biti, odnosno kako će proteći današnji koncerti Momčila Bajagića Bajage u pulskoj Areni te skori na Špancirfestu u Varaždinu, pitanje je koje se nametnulo nakon što je njegov nastup „otkazan“ u Karlovcu gdje je navodno trebao nastupiti početkom rujna na Danima piva.
Dok u Gradu Karlovcu tvrde da iza toga stoje „financijski i programski okviri“, karlovačka dogradonačelnica ipak priznaje da je neodržavanje predloženog Bajaginog koncerta posljedica „osluškivanja“ karlovačkih braniteljskih udruga, čiji predsjednik priznaje da je „bilo negodovanja jer nije u redu da pjevač - za kojeg se zna da je u Kninu 1993. pjevao četničke pjesme - nastupa u Karlovcu, gradu čije su snage bile na prvoj crti bojišnice“.
Iako ima još nekih dvojbenih nastupa, kao što je osebujnni duet s Borom Čorbom, prijepori oko Bajage posljedica su prije svega njegovog nastupa u Kninu tijekom domovinskog rata. Tu je navodno pjevao neslužbenu himnu vojske Republike srpske krajine „Kreće armija u osvetu i jednom zauvek armija srpska, i jednom zauvek sve će da vas smrska’, što je stajalo i na transparentu koji je na mostu bana Jelačića osvanuo dan uoči Bajaginog koncert u varaždinskoj Areni 2011. godine.
Dok Bajaga i njegov menadžer odlučno opovrgavaju izvođenje „četničkih pjesama“ u Kninu 1993. i govore da se to zapravo radilo o koncertu za djecu, a njegovi poklonici ukazuju da je već nastupao u Karlovcu, kao i u drugim hrvatskim gradovima, ima i onih u Hrvatskoj koji ukazuju na važnost konteksta i aktualnog "političkog okvira", odnosno pitaju bi li, primjerice, neki hrvatski pjevač rođen u Vojvodini - da je nekada pjevao „djeci“ u Zemunu na vrhuncu pobune radi pripajanja „velikoj Hrvatskoj“ – bio dočekan raširenih ruku u Beogradu ili nekom drugom srbijanskom gradu, i to još u vrijeme dok hrvatski predsjednik govori nešto slično kao što danas govori srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić?
Naime, tijekom obilježavanja „Dana sećanja na sve stradale i prognane Srbe tokom "Oluje" prošlog vikenda u Bačkoj Palanci, Vučić je održao kontroverzni govor u kojem je hrvatsku vojsku i Hrvatsku usporedio s nacističkom vojskom i Njemačkom, Srbe sa Židovima, a Oluju s etničkim čišćenjem. I ne samo to. Što još, vidi se iz njegovog govora koji donosimo u cijelosti i u originalu.
-Dragi prijatelji, Krajišnici, danas smo došli ne samo da obeležimo taj najstrašniji dan u našoj novijoj istoriji, dan u kojem je otpočela golgota čitavog jednog naroda, naroda na čija leđa je natovaren krst roda, porekla i vere, i naroda koji je šiban mržnjom, nego i da posvedočimo, pred svima, a pogotov pred onima koji su zaboravili, namerno ili slučajno, da je svaki zločin, večan i da ne može ni da se zaboravi, ni opravda. A najmanje može da se slavi.
Srbija je progovorila onom pravdom zbog koje i danas ponavljam ono što najmanje žele da čuju. Da nikakvih Oluja, za Srbe, zato što su Srbi, više nikada neće biti. I da ćemo stajati uz svoj narod, za svoj narod, ne ugražavajući nikog, ne preteći nikom, ali i ne dajući na sebe i svoje.
Kada ubiješ nekoga danas, ubio si ga i sutra; kada prognaš nekoga danas, prognao si i njegovo juče, prognao si svaki detalj čitavog njegovog života, svu njegovu prošlost, svaki njegov bogovetni dan i svaki tren čitavog njegovog postojanja. I nema okvira u koji to može da se smesti. Nema rama, nema odrednice, za nešto što je zauvek tu, i u nama, i oko nas. I nije nikakva slučajnost što su datumi, zločina zbog različitosti, zbog vere i nacije, isti. Nacisti su 4. avgusta 1944. godine, provalili u sigurno skrovište jevrejske devojčice Ane Frank i odveli je u logor, da umre.
Oni koji su, na isti taj dan, 4. avgusta 1995. godine provalili u Krajinu, ubili više od dve hiljade ljudi i 250.000 prognali, samo su ponovili istu stvar. Isti zločin protiv nekoga ko je različit, ima drugčije ime, poreklo i nekog svog Boga. I u oba slučaja, jedina krivica i Ane Frank i Srba iz Krajine bila je ne nešto što su uradili, nego nečije ubeđenje da će, bez njih, neka zemlja, neki ljudi, biti lepši i bolji. U oba slučaja traženo je i primenjeno konačno rešenje. U oba slučaja, oni koji su drugačiji, optuženi su za samo svoje postojanje. I nije puka koincidencija to što je Hitler, 1919. godine optužio Jevreje za to što se "množe", i što je istu tu reč - "množili su se", upotrebio Tuđman, u svom govoru u praznom Kninu, oslobođenom Srba, od sopstvenih stanovnika. Motiv je, dakle, večan, isto kao zločin koji je prouzrokovao. Mržnja, u svojoj iracionalnosti, ne prepoznaje ni vreme niti bilo kakav kraj, osim onog, konačnog, da nekoga nema.
Mržnji je dovoljno što je netko "Srbin" i "srpsko" i da se spali sve u Kistanjama, Lunićima, Ružićima, Đitićima, Kućima, Krikićima, Treskavici, Civljanu, u Donjem Lapcu, Benkovcu, Cetini, Kninu, Dvoru, Srbu, Glini...
Kod Drniša su ubili štene, nedaleko od ustaških Čavoglava, pod optužbom da je "srpsko". Ubijali su i krave, vadili im oči, prosipali drob, i ostavljali ih u centru srpskih sela, kao opomenu, i jasnu poruku - ne vraćajte se. Delili su letke, sa obećanjem da će oni, koji se usude opet u Hrvatsku, da budu zaklani. Bombardovali su kolone izbeglica, pljuvali ih i kamenovali, silovali, ubijali kraj kuća i kraj puta, potrudivši se da pir bude krvav, i da niko, od Srba, ne ode iz Hrvatske, bez kazne. Kazne koja mu je dodeljena samo zato što je Srbin. I ako to nije namera, šta je onda namera? Ako to nije etničko čišćenje, šta je onda etničko čisćenje? Ako to nije zločin, najveći zločin od svih zločina, zločin zbog krvi, nacije i vere, kako, onda taj zločin izgleda? Ne znam. Ali znam da danas slave, i da nikoga, prethodno, bar iz puke pristojnosti, za taj zločin nisu kaznili. I neće. Baš kao što neće nikada da priznaju Jasenovac, i sve njegove žrtve, i kao što neće da priznaju da su ubili više stotina hiljada Srba tokom Drugog svetskog rata, kada su, po prvi put, stvarali nezavisnu državu Hrvatsku, samo za Hrvate i ni za koga drugog. No, to su oni, i to se sigurno neće promeniti. Ali nešto drugo, sasvim sigurno hoće.
Onom pravdom zbog koje i danas ponavljam ono što najmanje žele da čuju. Više nikada nikakvih Oluja, za Srbe, zato što su Srbi, neće biti. To je moja poruka Srbima i svima drugima. I nećemo više, Milorade, biti samo utočište za naš narod, za naše Srbe. Bićemo zaštita za svakog od njih, stajaćemo uz svoj naroda, i nikome nećemo dozvoliti da ga progoni i ponižava. I nemamo mi čega više da se stidimo, zato što smo Srbi. Suviše je, dragi Krajišnici, velikih Srba, a pogotovo velikih Srba, iz Hrvatske, onih zbog čijih pronalazaka danas svoju sramotu ne slave u mraku, i bez mikrofona, da bi se mi stideli. A kako ćete Tesli da promenite rod, Tesli od oca pravoslavnog sveštenika i majke Srpkinje da kažete da nije Srbin? Nego šta je? Kao i Milanković i veliki Krajišnici koji ovde žive. I ti Srbi, i Ličani i Kordunaši i Dalmatinci...nama su dali najviše. Ostavili su oni, i Hrvatskoj, svoja velika dela. Ali, još više su dali nama. Srbi, Krajišnici, doneli su ovde, u svoju kuću, sav svoj talenat, marljivost, svu genijalnost tog krša u kojem su se rodili i koji te tera na velika dostignuća, i dali nam, sve to, onako kao što deca daju roditeljima.
I na kraju, dozvolite mi da se još jednom izvinim svim Krajišnicima, svim prognanim, svim žrtvama, za sve te godine ćutanja, teškog i zlokobnog ćutanja - rekao je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić prije tjedan dana.
