Badnjak, Badnji dan ili Badnja večer naziv je dana prije Božića u kršćanskom kalendaru, kada se slavi rođenje Isusa, koje se dočekuje na polnoćki . No, badnjak je i ime za drvo, koje se palilo na ognjištu uoči Božića, kada se kiti božićno drvce i uređuje kuća te jede nemrsna hrana. Već to govori da blagdanska slavlja u prosincu nemaju veze samo s kršćanstvom, nego i drugim vjerovanjima i običajima, među kojima su iz starog Rima, koja su kasnije, kao i mnogo toga, kršćani prilagodili i dijelom uključili u svoju religiju i običaje ...
U starom Rimu od 17. do 24. prosinca priređivale su saturnalije u čast boga Saturna. Tijekom ovih sedam dana, nije bilo kazne za kršenje zakona pa se svašta događalo. Blagdan je započinjao prinošenjem žrtve u Saturnovu hramu. Tada bi prestajao svaki rad i svako neprijateljstvo, priređivale bi se gozbe i veselice. Međusobno bi se razmjenjivali darovi, osobito voštane svijeće i glinene figurice.
Kršćani danas uglavnom daruju najmilije za sv. Nikolu, ali darovi se vrlo često ostavljaju i „pod bor“. Tradicionalno, božićna se drvca ukrašavaju na Badnjak, a iznose se na blagdan Sveta tri kralja, kada i završavaju božićni blagdani. Iako je kićenje božićnog drvca jedan od najpoznatijih običaja koje se povezuju s proslavom Božića, ono je razmjernog novog datuma. Ukrašavanje božićnog drvca počelo je najvjerojatnije u 18. stoljeću ili još ranije u Njemačkoj, gdje je postojala tradicija ukrašavanja i štovanja zimzelenog drveća za vrijeme zimskog solsticija.
Iz Njemačke, postojbine božićnih sajmova, tradicija ukrašavanja božićnog drvca otišla je u svijet. No, Amerikanci ne kite samo jelku i unutrašnjost kuće, već kite cijelo dvorište i ulicu. Poklone pod bor donosi Santa Claus, Djed Božićnjak, koji je u XIX. st. „rođen“ u SAD-u, a čije je ime došlo od nizozemske riječi za sv. Nikolu (Sintaklaas). Naime, lik Djeda Božićnjaka povezuje se s novelom Washington Irving u kojoj je Božićnjak, tada još poznat kao sv. Nikola, pušio lulu, letio u vagonu, donosio darove djeci… U drugoj polovici XIX. stoljeća dobiva ime Santa Claus, kao i crveno odijelo, saonice i sobove. Budući da je Djed Mraz ili Božićnjak američki izum, vrlo teško se može vidjeti na nekim tradicionalnim srednjeeuropskim božićnim sajmovima.
U to vrijeme običaj kićenja drvca u UK donosi princ Albert. Djeca vješaju čarape da bi dobila poklone, koje donosi Santa Claus na Božić kada se jede purica, puding i tortice. No, i Velika Britanija postojbina je običaja - ukrašavanja kuća imelom, kao i običaja da se poljube oni koji se zateknu zajedno ispod grančice imele. Unutar UK postoje i posebnosti, pa tako Velšani prvog siječnja imaju običaj Siva kobila (Mari Lwyd), koji se slavi i prije Božića i po svemu je prilično nalik zvončarima. U svojem izvornom obliku, ovaj običaj uključuje dolazak pred kuću ili lokalni pub Sive kobile, koju predstavlja muškarac s konjskom lubanjom na štapu prekriven plahtom. Nakon toga, skupina koja je pristigla s kobilom, otpjeva nekoliko uvodnih stihova, nakon čega slijedi izmjena šaljivih uvreda u rimama s ljudima iz kuće ili puba te ulazak gdje se veselje nastavlja.
U Irskoj je običaj da se na Badnjak u prozore stavljaju svijeće ukrašene zelenilom, a središnje značenje imaju jaslice, a božićno se drvce relativno rijetko ukrašava. Običaj je i da se u vrijeme Božića izvan kuće ostavi komad mesne pite i boca Guinnessa.
Svijeće, koje se masovno pale u blagdansko vrijeme, imaju veliku simboliku i u Danskoj. U Švedskoj slavlje započinje 24. prosinca ujutro, a dan kasnije ide dijeljenje poklona nakon čega se okupljeni uhvate za ruke oko bora i pjevaju. Stara švedska legenda kaže da darove djeci donosi koza Julbock, koju je koristio stari bog Tor za prijevoz. U Norveškoj se na blagdan sve metle u domaćinstvu skrivaju, kako ih ne bi ukrale vještice i pokvarile zabavu. U Finskoj na Badnjak je običaj ići na grobove, a neki odlaze u saunu. U Finskoj se Djed Božićnjak naziva Joulupukki, što znači "božićna koza".
U Francusku, točnije Pariz je 1840. vojvotkinja od Orelansa prenijela je božićno drvce. Francuska djeca na Badnjak lašte cipelice i ostavljaju ih pokraj kamina kako bih ih na Božić dočekali darovi od Djeda Božićnjaka, Pere Noela. Na božićno jutro, čekaju ih i slatkiši, voće i male igračke – obješene na granama drveća. Za Božić sprema se čokoladna biskvit-rolada u obliku debla La Buche de Noel koju stavljaju pod bor. Na sjeveru Francuske djeca se daruju 6. prosinca, na dan Sv. Nikole, umjesto na Božić. Odrasli si međusobno daruju poklone na Novu godinu.
U Nizozemskoj, Crni Petar je običaj koji se slavi u večeri na Dan Svetog Nikole, kada Djed Mraz dolazi na parnom brodu, u pratnji roba, Crnog Petra.
U Italiji, na Badnjak, nakon zalaska sunca, pucanj iz topa na Castel S. Angelo u Rimu označava početak blagdana. U samome središtu blagdana nije jelka, već jaslice. Talijanskoj djeci prema tradiciji darove donosi vještica po imenu La Befana. Ponegdje se u Italiji pokloni dijele na Sveta tri kralja.
I u Španjolskoj postoje brojne tradicije vezane za božićno vrijeme, među kojima je preskakanje vatre na otvorenom. Nakon ponoćne mise na Božić pleše se ples koji se zove Jota. U Španjolskoj poklone donose tri kralja, los Reyes Magos.
U Češkoj postoji praznovjerje da ako neudate žene na Božić bace svoju cipelu preko ramena prema vratima i ako ona padne okrenuta tako da je njezin vrh prema vratima, znači da će se uskoro udati.
U Rusiji, kao i Srbiji, Božić se slavi 7. siječnja. Ruski Djed Božićnjak svoje dužnosti dijeli sa Sneguroškom (Snježna žena), za koju neki tvrde da mu je unuka. Djeda Božićnjaka zovu – Tatica Mraz. Ne prate ga sobovi, već jedna djevojčica (Pahuljica) i dječak (Nova godina).
I u Etiopiji se Božić slavi 7. siječnja. Etiopska pravoslavna crkva Tewahedo koristi julijanski kalendar, pa njihov Božić ili "Ganna" pada trinaest dana kasnije. Nema purice, već se poslužuje beskvasni kruh ili injera - velika palačinka.
U Venezueli se na Sveta tri kralja djeca bude i vide da nedostaje slama koju su ostavili pored kreveta noć prije, a na njezinu su mjestu darovi. Djeca vjeruju da su te darove ostavili mudraci i njihove deve. U Meksiku ljudi idu od vrata do vrata, a katkad se čestitare pozove unutar domova gdje sudjeluju u razbijanju jedne vrste šarene piñate ispunjene slatkišima.
Badnjak i Božić slave se i u zemljama u kojima kršćanstvo nije dominantna religija. U Japanu se slavi Božić po uzoru na zapadne zemlje, ali važnija je Nova godina. Glavni je ipak – Badnjak kada djeca dobivaju poklone, kite se borovi i fasade kuće.
Na Tajvanu je Božić bio neslužbeno slavljen jer je toga dana, 25. prosinca 1947., potpisan ustav Republike Kine, koji se svake godine slavio kao nacionalni praznik. U Australiji i zemljama istog podneblja Božić se slavi usred ljeta.
U Izraelu se Božić, naravno, ne slavi, ali u samom Betlehemu je drugačije jer se tu pojavljuju predstavnici svih kršćanskih crkava – katoličke, protestantske, ortodoksne, koptske ... Tako su običaji različiti i brojni.
