Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, odlukom Gž-594/2022 od 12. ožujka 2024. prvi put nakon donesenog pravnog shvaćanja Županijskog suda u Varaždinu o tome da potrošači sa zakonskim konverzijama nemaju pravo na obeštećenje na temelju ništetnih odredaba iz temeljnog ugovora, nije odbio zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kamata i tečaja za konvertirani kredit. Umjesto da odbije dosuđeni iznos na Općinskom sudu u Splitu, vijeće suda u sastavu sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, ovaj put ukinulo je presudu i vratilo je na doradu odnosno ponovno vještačenje, zbog toga jer kod izračuna preplaćenih iznosa nije odbijen iznos preplate utvrđen konverzijom, a to je onaj iznos koji je korišten za namirenje 50 % iznosa anuiteta nakon konverzije sve dok se iznos utvrđene preplate ne iskoristi u potpunosti.
Prvostupanjski sud je utvrdio da potrošaču koji je konvertirao kredit pripada 108.000 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, ali pritom nije uzeo u obzir da je potrošač kroz umanjenja anuiteta nakon konverzije dobio ukupnu preplatu u iznosu cca. 15.000 kuna, i nije taj iznos odbio od zateznih kamata koje su tekle do dana konverzije. Naime, prema odredbama članka 172. Zakona o obveznim odnosima prigodom vraćanja duga najprije se plaćaju kamate, a tek potom glavnica duga, pa je onda u skladu s tim trebalo izračunati zateznu kamatu koja je tekla na iznose preplaćenih anuiteta do dana konverzije i potom od ukupno utvrđenih zateznih kamata odbiti iznos preplate utvrđene konverzijom. Stav je odnosnoga sudačkog vijeća da je preplatu trebalo priznati kao dio obeštećenja, i zbog toga je ukinuta presuda u dijelu za isplatu uz nalog da se preplata iz konverzije ili prihvati kao dio obeštećenja ili da se objasni zašto se ne prihvaća.
Ukratko, ovako je obrazložena ukidna presuda u dijelu vezanom na isplatu obeštećenja:
„7.1. Time što je izvršena konverzija temeljem ZID ZPK-a tužiteljica nije izgubila pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke, odnosno kojima je ugovoren povrat kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važeće za CHF na dan plaćanja, pa se u tom pravcu izneseni žalbeni razlozi ne mogu prihvatiti kao osnovani. U tom pravcu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem rješenju broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019 iznio pravno shvaćanje da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu (odnosno provedenu konverziju), tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.
8.3. U odnosu na vještačenje, treba reći da je po prvostupanjskom sudu vještak bio dužan utvrditi ukupne uplate svih do sada plaćenih mjesečnih anuiteta po ugovoru o kreditu te razliku više plaćenih iznosa po promjenjivoj kamatnoj stopi i tečaju, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatu i tečaj, te je vještak navedeno i utvrdio. Međutim, prvostupanjski sud je zanemario činjenicu da je Dodatkom tužiteljici priznat određeni iznos po osnovu preplate, a koji će se uzeti u obzir prilikom plaćanja anuiteta koji će dospijevati u buduće, pa je usvajanjem tužbenog zahtjeva za isplatu tužiteljici dosuđen i iznos koji joj je priznat Dodatkom za koji prvostupanjski sud ocjenjuje da nije od nikakvog utjecaja na zahtjev tužiteljice postavljen temeljem utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi osnovnog Ugovora. Kako tužiteljica nije osporila visinu iznosa koji joj je priznat kao preplata Dodatkom, niti je osporila pravilnost izvršene konverzije, to u tom pravcu sud nije trebao provoditi dokaze, ali je trebao navesti razloge zbog kojih taj iznos ponovo dosuđuje tužiteljici.“
- Mi još možemo samo dodati kako u ponovljenom postupku valja preinačiti tužbeni zahtjev dodatnim potraživanjem razlika glavnica, jer konverzijom nije postignut iznos preostale glavnice na koju potrošač ima pravo na temelju ništetnosti valutne klauzule CHF. Preostala glavnica se izračunava tako da se glavnica na dan konverzije izražena u CHF iznosu pomnoži tečajem realizacije kredita, čime se dobije glavnica koja je manja za 10 % do 15 % od glavnice priznate konverzijom. Budući da za preinačeni dio po istoj činjeničnoj osnovi nema zastare potraživanja, splitski odvjetnik Igor Kalebić trebao bi u ponovljenom postupku zatražiti i taj dio obeštećenja, koji nije zatražen prvi put - istaknuli su iz Udruge Franak.
Sve tvrdnje banaka kako su potrošači u konverziji dobili preplaćene iznose kroz umanjenje glavnice padaju u vodu na temelju sljedećih argumenata:
1. Konverzija nije provedena na temelju pravila o uklanjanju posljedica ništetnosti, nego na temelju zakonski utvrđenih pravila o izjednačavanju s euro kreditima, kojima se uopće nisu utvrđivale posljedice ništetnosti valutne klauzule CHF i kamatne stope.
2. Posljedica ništetnosti jest takva da preostala glavnica na dan konverzije mora biti utvrđena primjenom tečaja realizacije kredita na preostalu glavnicu u CHF iznosu. Za tako postignutu glavnicu bilo je dovoljno uplatiti iznose anuiteta po početnom otplatnom planu, bez rasta tečaja i bez rasta kamatne stope.
3. Sve ono što je plaćeno iznad iznosa anuiteta po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi, potrošač ima pravo dobiti zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a to se konverzijom nije ostvarilo, niti je to bila intencija zakona koji niti jednom riječju ne spominje ništetnost ugovornih odredaba te osim toga zabranjuje uvjetovanje konverzije odricanjem od potrošačkih prava koja bi se eventualno kasnije utvrdila.
- Očekujemo da i ostala varaždinska sudska vijeća počnu suditi drugačije od dosadašnje pogrešne prakse uslijed nerazumijevanja matematičkih činjenica o tome što potrošač jest, a što potrošač nije dobio konverzijom - javljaju iz Udruge Franak.
Budući da su potrošači konverzijom dobili samo umanjenje glavnice, ali nedovoljno, jedino na što potrošači nemaju pravo jest upravo obeštećenje na ime razlike tečaja unutar same preostale glavnice, osim spomenute razlike konvertirane glavnice i glavnice po početnom tečaju, na koju razliku potrošač ima pravo. Potrošači koji nisu konvertirali kredite imaju pravo na kompletnu razliku tečaja unutar glavnice, zbog čega su njihova obeštećenja u konačnici značajno veća nego obeštećenja za potrošače s konvertiranim kreditima. Kada se potrošačima s konverzijama ne bi priznalo pravo na obeštećenje, oni bi bili diskriminirani u odnosu na potrošače koji nisu konvertirali kredite. To se događa zbog toga što su potrošači koji nisu proveli konverziju u svojim presudama dobili za 40 % do 50 % više novca nego potrošači s konverzijama kroz puko umanjenje preostalih glavnica. Drugim riječima, banke i dalje drže na svojim računima imovinu potrošača s konverzijama. Pitanje prava na obeštećenje jest matematičko pitanje, dok je pravno sve potpuno jasno, kao što je to utvrdio i Sud EU u presudama C-118/17 i C-705/21, gdje je izrijekom rečeno da nacionalni sud MORA provjeriti je li potrošač konverzijom dobio punu restituciju te ako nije, da se restitucija mora ostvariti.
