- Svinjogojstvo skoro da u nas više ne postoji. U Varaždinskoj županiji, uz nekoliko proizvođača odojaka, sad su samo dvije farme s tovljenicima jer su svi drugi pozatvarali, i to ne samo zbog tržišta, nego i naših specifičnosti s kojima se i mi suočavamo, veli nam Dalibor Vrček, bivši predsjednik Središnjeg sveza uzgajivača svinja i vlasnik OPG-a Vrček u Črncu Biškupečkom.
OPG Vrček, koji se sa Stočarom još jedino bavi uzgojem tovljenika u Varaždinskoj županiji, godišnje proizvede između 2.500 i 2.800 tovljenika.
-Sve to prodajemo u našoj mesnici u Turčinu, koju smo otvorili prije tri godine. To se pokazalo dobrim potezom jer smo opstali zahvaljujući i tome te velikim ulaganjima, a najviše zato jer su ljudi prepoznali kvalitetu mesa i naših trajnih i polutrajnih proizvoda, za koje sirovinu dobivamo na suvremenoj farmi, a proizvodimo ih na tradicionalni način, naglašava Vrček te pojašnjava da se njihovi suhomesnati proizvodi konzerviraju klasičnim dimom od bukovog drveta, bez nitratnih soli i sličnih dodataka pa su proizvodi nešto skuplji, dok je svježe meso na razini cijena u trgovačkih lanaca.
Iako mesnica OPG-a Vrček nije velika, kao ni proizvodnja u odnosu na druge, ipak se nosi s konkurencijom na tržištu.
-Cijene svinjetine su nestabilne, i to uglavnom zbog uvoza. Danci proizvode više nego dvostruko od svojih potreba, a Njemačka proizvodi 160 posto, dakle 60 posto više od potreba. U Hrvatskoj se danas proizvodi samo 30-35 posto svinjetine koja se konzumira, ako računamo odojke koji su tu rođeni, uzgojeni i tovljeni. Sve ostalo, dakle oko dvije trećine, dolazi iz uvoza gdje su uvjeti proizvodnje drukčiji, proizvodnja i tržište uređeniji, odnosno manje zahtjevni nego kod nas, veli Vrček.
Da bi se uspjeli održati, trebali su zaokružili cjelokupan proces uzgoja, od proizvodnje prasadi do završnog tova svinja, odnosno od proizvodnje hrane do prodaje: ukratko, od polja do stola.
-Sami proizvodimo hranu za svoje svinje, koje tovimo u farmi kakve nemaju ni mnogi vani, a puno toga smo vidjeli zahvaljujući suradnji sa županijskim Uredom za poljoprivredu i pročelnikom VIncekom. Naša farma je zatvoreni sustav. Cilj nam je bio zaokružiti ciklus: hrana - otpad – energija. Zato smo 2016. godine, uz farmu, izgradili bioplinsku elektranu snage 250 kWh po najvišim EU standardima. Tu gnojovku s farme, uz dodatak organske mase, koristimo za proizvodnju električne energije. Dakle, imamo obnovljivi izvor energije. Farma i bioplinska elektrana su, po Europskim mjerilima, najprihvatljiviji oblik zbrinjavanja nus proizvoda i sveg otpada koji nastaje na našem gospodarstvu i šire, tako da se doslovno svaki kilogram proizvedenog otpada reciklira na prirodan način. Tako dobivamo visoko vrijedno organsko gnojivo za ekološku gnojidbu njiva, električnu energiju koju naši građani koriste u svojim kućanstvima i toplinsku energiju koja se iskorištava za potrebe grijanja farme, bioplinskog postrojenja i objekta za preradu domaćih tradicionalnih mesnih proizvoda, ukazuje Vrček.
Prije dvije godine izgradili su i solarnu elektranu za vlastite potrebe od 80 kWh.
-Ne trošimo energiju za mnoge stvari pa ni za sušenje žitarica. Naime, imamo poseban silos u koji skladištimo vlažni kukuruz koji ispušta CO2 i sam se tako konzervira. Zato je nakon godinu dana kao svježi i svinje ga rade jedu, a kukuruz čini 70 posto njihove prehrane. No, da bi to mogli koristiti, morali smo ulagati u sustav hranjenja. I još puno toga, tako da više ne znamo što bi još mogli smisliti da bi farma bila bolja, iskreno će Vrček, čiji se OPG susreće s novim, neočekivanim izazovima.
Naime, osim oštre konkurencije iz inozemstva, koja posluje pod blažim uvjetima, OPG Vrček se suočava i s izazovima koje nije očekivao niti ih ima strana konkurencija: prigovorima da farma ispušta (pre)velike količine neugodnih mirisa.
-Tvrdi se da se neugodni mirisi osjete u našoj okolici i obližnjem Varaždinu u određene sata kada se nešto ispuštaju u okoliš. I to je istina. Međutim, to nema veze s nama. Mi nemamo gnojnice koja sadrži amonijak i druge plinove, a svakog dana ide nam proizvodnja na isti način. Hrana svaka dva sata automatski ulazi u svinjogojsku farmu, koja se isto tako čisti svakih četiri sata, i to kroz zatvoreni sustav kojim odlazi u podzemne spremnika pa cijevima u fermentor. Tu je pedesetak dana, tijekom kojih se iz gnojnice izvlači amonijak i metan koji koristimo za proizvodnju struje. Ostaje digestat, koji ni približno ne smrdi kao gnojnica jer nema neugodnih plinova, iako ima specifičan miris koji se osjeća tek u blizini, odnosno kada ga koristimo kao gnojivo na našoj zemlji, tako da koristimo samo 20 posto umjetnog gnojiva. No, svjestan sam da kad se gnoj prevozi na njivu, ljudi osjete neugodne mirise, ali gnojidba se radi u skladu s europskim direktivama, veli nam Vrček dok su iz ovlaštenog laboratorija uzimali uzorke digestata na salmonelu, escherichiu coli i teške metale, koje digestat kao organsko gnojivo ne smije sadržavati.
OPG Vrček, kako naglašava, ima ISO 9001, koji ih obvezuje na još strože postupanje ne samo kada je u pitanju otpad.
-Zrak ide u naše farme putem cijevi duljine 1,5 km, koje su u zemlji koja ga ljeti hladi, a zimi zagrije. Tako ne trošimo energiju za grijanje, odnosno hlađenje. Zrak iz farmi izlazi samo na pet mjesta, i to kroz posebne ventilatore. Da bi pri tome izašlo što manje amonijaka, uvezli smo iz Japana posebne bakterijama koje neutraliziramo amonijak unutar farme. Tako u našoj farmi nemamo teških mirisa koji bi se očekivali s obzirom na broj krmača, odojaka i tovljenika, navodi Vrček.
Svatko tko je zainteresiran, kako dodaje, može doći na farmu i uvjeriti se u vrlo visoki standard proizvodnje i zaštite okoliša.
-Udaljeni smo od prvih kuća pola kilometra. Kod nas radi dvadesetak ljudi, sve iz našeg susjedstva, Črnca i susjednog sela. I nitko od mještana se ne buni. No, probleme stvaraju doseljenici, koja misle da se u selima treba osjećati samo miris lavande ili sličnog pa pišu prijave i svašta po društvenim mrežama. Mi smo do sada uložili 4,2 milijuna eura, manjim dijelom zahvaljujući bespovratnim potporama, a većim kroz kredite. I stvarno se trudimo, za godišnji skoro i ne znamo, a sad neki dođu i sve im smeta te bi nas zatvorili. Recimo, prijavljuju nas čak i kada na zemlju izvezemo digestat i zaoremo ga, što zakon dopušta. Sve to me podsjeća na jedan stari slučaj iz Francuske. Počelo je 2019 kada su se neki doselili iz grada i u jedno francusko selu te tu napravili kuću za odmor. No smetalo im je kokodakanja pijetla Mariciusa pa su tužili vlasnike. Nakon dvije godine, sud je dosudio da pijetao smije i dalje kukurikati, ali drugi doseljenici su počeli tužiti za sve i svašta. Da bi se tome stalo na kraj, Francuska je prošle godine donijela zakon u kojem stoji da na selu muču krave, buče traktori, a ima i neugodnih mirisa. Stajući na stranu zaštite sela, ministar pravosuđa je rekao da farmer ne radi ništa osim što proizvodi hranu za sve. To je napravljeno nakon pritiska farmera i poljoprivrednika, a trebalo bi i kod nas. Ali tko će kada farmera – za razliku od ratara - skoro više nema, pita se Vrček, koji se nada da će novi ministar poljoprivrede više imati razumijevanja za probleme farmera koji nestaju.
Uz farmu vrtić i zgrade
- Bio sam u mnogim zemljama Europe rijetko sam vidio farmu poput naše. Štoviše, vani ima jako puno starih farmi, koje nemaju puno toga što mi imamo. Samo u Sloveniji skoro svako selo ima dvije, tri ili četiri male farme svinja. A kod nas? Mnoga sela i mjesta su ostala bez svinja, posebno nakon širenja svinjske kuga. Nas nova i skupa tehnologija zakopava jer u cijeni svinjetine ne možete naći prostor za ta ulaganja. Međutim, vani ne ulažu svi u nove tehnologije, ali ipak opstaju. Zašto? Jer se ne traži sve što se traži kod nas. Visoki su standardi ne samo za proizvodnju, veći i postupanje s otpadom. I još se dižu. Recimo, više ne možete dobiti određene poticaje ako nemate zatvorenu lagunu s digestatom pa ćemo ga i mi morati natkriti, iako ne predstavlja izvor neugodnih mirisa jer su amonijak i metan prethodno izdvojeni. A bez potpora i ulaganja ne možete biti konkurentni, ukazuje Vrček.
Vrček posebno ukazuje na primjer iz jednog austrijskog mjesta gdje su gotovo jedna do druge farme svinja i krava, a s druge strane ograde je dječji vrtić te stambena zgrada i nitko se ne buni.
-Budući da je farma krava dijelom otvorena, naravno da ima neugodnih mirisa kada ste tako blizu. Međutim, sve radi, nitko se ne buni, a mi dolazimo i divimo se tome. Kod nas bi to bio za neke problem. I zato mi danas uvozimo toliko mesa. Postali smo velika gospoda, koja radije kupuje uvozno. A uvoz košta, a bit će još i skuplje jer će nam drugi diktirati cijene, veli Vrček, koji se nada da će se edukacijom ipak nešto promijeniti.
LOPG koji je CO2 neutralani |
OPG Vrček je još 2016. godine iz Grada Varaždina pozvan u projekt City circle, koji je uključivao partnere iz pet zemalja.
-Radilo se o projektu cirkularnog, odnosno kružnog gospodarstva. Nas su prepoznali kao potencijalnog partnera koji može uvesti takvo gospodarstvo u poljoprivredi, a bilo je još područja na kojima se ono htjelo uvesti. Mi smo to shvatili ozbiljno. Nakon bioplinskog postrojenja, postavili smo solarnu elektranu na farmu, tako da smo 2021. uspostaviti kružno gospodarstvo. Uveli smo i konzervacijsku obradu zemlje bez pluga, a kod zemljoradnje koristimo 80 posto našeg organskog gnojiva, odnosno digestata. Mi smo od tada energetski neovisni i CO2 neutralni. Sav otpad s naše farme, nakon obrade, koristi se za daljnju proizvodnju. Štoviše, uzimamo na obradu i bio otpad drugih, kao što su pokošena trava ili stari prehrambeni proizvodi. Zahvaljujući svemu tome, - I ove godine smo odabrani i uključeni, ispred ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske, u međunarodni projekat CLIMATE FARM DEMO PROJECT gdje sudjeluje 1500 farmi iz 27 zemalja Europe. Cilj ovog projekta je kako bi se omogućilo učenje i provedba klimatskih pametnih poljoprivrednih rješenja za prilagodbu poljoprivredne proizvodnje klimatskim promjenama i kretanje prema ugljično neutralnom poljoprivrednom sektoru EU. Naše gospodarstvo je tu već napravilo veliki zaokret te smo već danas CO2 neutralno i energetski neovisno gospodarstvo, što je vrlo rijedak primjer i kod Europskih poljoprivrednika – zaključuje Vrček.
