Dugo sam nosio ideju o monumentalnom djelu koje će okupiti sve spoznaje o jednom od najvećih razdoblja naše povijesti – Domovinskom ratu, razdoblju kojeg ne smijemo zaboraviti i kojeg se trebamo s velikim ponosom prisjećati, vremenu žrtve za Hrvatsku, vremenu ponosa i slave.
Naglašava to mr. sc. Stjepan Adanić, objašnjavajući zašto je, zajedno s prof. dr. Miljenkom Brekalom, napisao knjigu Varaždinska kronika Domovinskog rata, prvu sveobuhvatnu kroniku ratnih događanja autora sa sjevera Hrvatske, koja je neposredno doživio kao predsjednik tadašnje SO Varaždin, odnosno ratni varaždinski gradonačelnik, a zatim kao jedan od najbližih suradnika predsjednika RH Franje Tuđmana na čiji je poziv otišao u Zagreb gdje ima zapaženu ulogu u ratnim zbivanjima, osobito u pregovorima i razmjeni zarobljenika, a nakon rata nastavio je karijeru na raznim dužnostima i funkcijama, da bi već nekoliko godina vodio JANAF. Knjiga će biti promovirana večeras u skupštinskoj dvorani Varaždinske županije.
Za budućnost bez mržnje i straha
-Knjiga je pisana izvan političkog konteksta, bez političkih referenci ili konotacija. To je produkt intelektualne i domoljubne potrebe nas kao autora. Neminovno je, međutim, da smo i prof. dr. sc. Miljenko Brekalo i ja osobno bili sudionici Domovinskog rata i kao takvi smo obavljali odgovorne i zapovjedne dužnosti, svjedočeći iz prve ruke jednom od najvažnijih, ako ne i najvažnijem dijelu suvremene hrvatske povijesti.
Društveni interes za objavu ove knjige smatram velikim jer je dosad najcjelovitije i kronološki najpreciznije djelo temeljeno na provjerenim izvorima i relevantnim dokumentima. Knjiga govori o okolnostima demokratskih promjena na varaždinskom području, slobodi, demokratskom društvu i nacionalnom suverenitetu u ovom dijelu Hrvatske. Impresivna je brojka pisanih materijala koje smo prikupili za ovu knjigu – ukupno 799 raznih izvora, među kojima su: knjige, znanstveni i stručni članci, enciklopedijska izdanja, zakonski i podzakonski akti, međunarodni pravni akti, akti Skupštine općine Varaždin, akti pravosudne provenijencije, arhivski dokumenti ali i izdanja časopisa i novina, a osobito bih istaknuo tjednik Varaždinske vijesti.
Zahvaljujem svim svojim suradnicima s kojima sam radio na obrani Varaždina, duboko cijenim sve što smo zajedno postigli u tim teškim i sudbonosnim vremenima za našu Domovinu. Ova knjiga je moja zahvala svemu što su oni učinili za Varaždin, ali i za hrvatsku samostalnost. To je nešto o čemu moramo govoriti sada i u budućnosti, kako bismo izgradili bolju budućnost za nove generacije, budućnost bez mržnje i straha.
Kako ste našli koautora ili je on vas našao?
Prof. dr. sc. Miljenko Brekalo je voditelj Područnoga centra Osijek Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba, a njegova područja znanstvenog interesa uključuju svjetsku i hrvatsku modernu i suvremenu povijest. Autor je više knjiga i brojnih znanstvenih radova, a specijalizirao se za proučavanje hrvatske povijesti, osobito u kontekstu 20. stoljeća. Njegov rad obuhvaća različite aspekte hrvatske političke i društvene povijesti, s posebnim naglaskom na razdoblja ratova, političkih promjena i društvenih transformacija.
Zbog toga je odabir prof. dr. sc. Brekala za koautora ovog znanstvenog djela bio logičan, jer je jedan od najrelevantnijih znanstvenika u tom području. Rekao bih da smo se, zapravo, međusobno našli i odmah prepoznali jedno drugo kao partnere za ovaj iznimno važan projekt. Bio je to susret koji je pokazao naš zajednički interes za temeljito razotkrivanje i dokumentiranje događanja iz ovog važnog perioda hrvatske povijesti, posebno onih u Varaždinu i Varaždinskoj županiji, i oblikovanje realne percepcije tih događanja.
Ideja za knjigu konkretno je nastala u siječnju 2018. godine, nakon našeg zajedničkog sudjelovanja u televizijskoj emisiji "Veterani mira" na Hrvatskoj radioteleviziji. Tada smo shvatili da je ovo projekt koji se mora realizirati, da postoji potreba za jednim ovakvim sveobuhvatnim djelom koje će obogatiti razumijevanje Domovinskog rata i događanja koja su oblikovala našu povijest.
Zašto takve knjige do sada nije bilo?
U knjigu je utkano pet godina intenzivnog rada i istraživanja, a svaki aspekt knjige nosi pečat ozbiljnog pristupa, dubokog razumijevanja i temeljite analize. Taj petogodišnji period istraživanja omogućio nam je prikupljanje širokog spektra izvora – podaci i dokumenti prikupljeni su iz različitih institucija u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Mađarskoj, Bruxellesu, iz arhiva JNA i drugih relevantnih izvora. To je dugotrajan, opsežan rad koji je zahtijevao ulaganje slobodnog vremena, odricanja i vlastitih financijskih sredstava, što najbolje svjedoči o našoj posvećenosti ovoj temi.
Dosad nije bilo djela koje bi na temeljit način obradilo i dokumentiralo događanja vezana uz Varaždinske dane rata i Domovinski rat, pa stoga ova knjiga ispunjava jednu važnu prazninu u povijesnom dokumentiranju tih ključnih trenutaka. Kroz gotovo tisuću stranica knjige donose se nova saznanja koja mogu značajno obogatiti postojeće publikacije, knjige i znanstvene radove o Domovinskom ratu, a njezin doprinos razumijevanju tih povijesnih događanja je neprocjenjiv.
Ovaj rad donosi detaljan, višedimenzionalni uvid u složene povijesne procese koji su oblikovali našu povijest, temeljen na ozbiljnom znanstvenom pristupu i opsežnom istraživačkom radu. Knjiga će zasigurno poslužiti kao važan izvor za buduće istraživače na području proučavanja povijesti, obrane i ratovanja, a njezina objava pruža temelje za dublje razumijevanje političkih previranja, društvenih promjena i izazova s kojima se Hrvatska suočavala tijekom 20. stoljeća.
Je li se rat u nas mogao izbjeći, odnosno zašto se nije? Ima li u knjizi govora o tome? Situaciji u Srbiji i Hrvatskoj uoči rata, famoznom memorandum SANU te hrvatskoj šutnji, tvrdnjama o „dogovorenom“ ratu ili podjednakoj odgovornosti, pojavi političkih stranaka, pregovorima Tuđmana i Miloševića i sl.
Svi smo željeli mirno rješenje razdvajanja bivše Jugoslavije, i to od samog početka. Međutim, hegemonistička politika Srbije i JNA nije dopuštala takav razvoj događaja. Mi, koji smo branili svoju Domovinu, nismo željeli rat. Hrvatsko vodstvo, kao i mi iz Varaždina, radili smo na mirnom razlazu na sve moguće načine, ali velikosrpska politika nije to željela, jer im je cilj bio podčiniti Hrvatsku.
Knjiga u velikoj mjeri obrađuje političku situaciju u Hrvatskoj i Srbiji prije početka rata, uključujući famozni Memorandum SANU i političke napetosti koje su dovele do rata. Spominje se šutnja mnogih hrvatskih političara, kao i tvrdnje o „dogovorenom“ ratu i podjednakoj odgovornosti, što je bilo popularno u javnom diskursu, ali ne i temeljeno na stvarnoj situaciji. Pitanje o pregovorima Tuđmana i Miloševića, iako u knjizi obrađeno, nije pitanje koje bi moglo umanjiti stvarnu odgovornost velikosrpske politike koja je razarala Hrvatsku.
Na vlasti je bio Slobodan Milošević, koji je svojim velikosrpskim politikama izazvao raspad Jugoslavije. Iako je možda postojala šansa da rat bude izbjegnut, velikosrpska politika koju je provodio nije dopuštala mirno formiranje hrvatske države. Kroz moje vlastite pregovore s JNA i njihovim zapovjednicima, bio je očigledan utjecaj Miloševića koji je koristio svoju poziciju na zapovjednika 5. vojne oblasti za razaranje Hrvatske. General Andrija Rašeta i general Vladimir Trifunović bili su jugoslavenski orijentirani, vjerovali su u Jugoslaviju, a ta njihova uvjerenja dovela su do razaranja Hrvatske.
Ipak, na čelu Hrvatske stajao je dr. Franjo Tuđman, osoba snažnog karaktera, vrhunski strateg, pregovarač i vođa. Predsjednik Tuđman je shvatio da se za slobodu Hrvata mora boriti pod jednim zapovjednikom, jednom vojskom i jednom zastavom, što nam je omogućilo pobjedu u Domovinskom ratu. Njegov strateški pristup i sposobnost donošenja ključnih odluka na domaćem i međunarodnom planu, kao i njegova vojna efikasnost, rezultirali su političkom i vojnom pobjedom Hrvatske. Tuđman je znao kako je najvažniji naš zajednički cilj – sloboda Hrvatske.
Koje razdoblje ste zapravo obuhvatili? Što je bilo lako, a što teško, odnosno najteže obraditi? Što biste izdvojili iz knjige?
Knjiga obuhvaća prvo razdoblje Domovinskog rata, s posebnim fokusom na 1990. i 1991. godinu, kada su se događali ključni procesi u Varaždinu i okolici. Naglasak je stavljen na varaždinsko područje, koje je bilo vitalno za prekretnicu u Domovinskom ratu. Osim toga, knjiga istražuje i političku i vojnu dinamiku na širem području bivše Jugoslavije, uključujući velikosrpsku politiku, uspostavu suvereniteta Hrvatske, te lokalne demokratske procese i vođenje rata na varaždinskom području.
Pisanje ove znanstvene knjige bilo je izuzetno složeno i dugotrajno, zbog obimnosti i kompleksnosti tema. Što se tiče lakoće, mogli bismo reći da je bilo lakše obraditi povijesno-pravni aspekt demokratskih procesa i ratnih zbivanja, jer su postojali brojni izvori, dokumenti i svjedočanstva koja su pomogla u oblikovanju tih dijelova.
Međutim, najteže je bilo obraditi ratna stradanja, ljudsku žrtvu i patnje koje su ljudi u Varaždinu i Hrvatskoj pretrpjeli tijekom rata. Riječi su često bile nedovoljne da prenesu cijeli težinu tih iskustava, što je činilo taj dio pisanja osobito emotivnim i izazovnim.
Iz knjige se izdvaja nekoliko ključnih trenutaka. Jedan od njih je proces prvih višestranačkih demokratskih izbora za Skupštinu Općine Varaždin 1990. godine, koji su simbolizirali početak demokratskog preobražaja i ključnu prekretnicu za Varaždin i širu regiju.
Također, nelegalno oduzimanje oružja i vojne opreme Teritorijalne obrane od strane JNA, koje je duboko utjecalo na sigurnost i mogućnosti hrvatske obrane, kao i postupanje lokalne vlasti u tim okolnostima, zaslužuju posebnu pažnju.
Također je emocijama nabijena priča o majkama čiji su sinovi bili na odsluženju vojnog roka u JNA, a koje su kroz udrugu Bedem ljubavi podržavale svoje obitelji i borbu za slobodu. Sve ove teme, zajedno s drugim važnim aspektima, čine knjigu iscrpnim i neprocjenjivim izvorom za razumijevanje tih prelomnih trenutaka u povijesti Hrvatske.
Kakve su bile političke i društvene prilike u Hrvatskoj i Varaždinu uoči i početkom rata?
Političke i društvene prilike u Hrvatskoj i Varaždinu uoči i početkom Domovinskog rata bile su izuzetno turbulentne, obilježene dubokim podjelama, političkim previranjima i rastućim napetostima koje su na kraju kulminirale ratom. U tom razdoblju, Hrvatska je bila u procesu tranzicije, u kojem su se događale značajne demokratske promjene, što je uključivalo uvođenje višestranačja, slobodnih izbora i pokušaj uspostave tržišnog gospodarstva. Međutim, velikosrpska politika koja je bila dominantna u bivšoj Jugoslaviji, na čelu s političkim vođama poput Slobodana Miloševića, nije prihvaćala te promjene i činila sve da zadrži hegemoniju Srbije u Jugoslaviji. U tom kontekstu, uslijed dominantne velikosrpske politike i potpore koju je imala od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA), došlo je do političke konfrontacije i na lokalnoj, varaždinskoj razini.
Tako, primjerice, 23. svibnja 1990. godine, nakon što je Varaždin na višestranačkim izborima izabrao demokratski izabrane predstavnike, gradonačelnik je od predstavnika JNA zatražio vraćanje oduzetog oružja Teritorijalne obrane i poštivanje legitimne volje hrvatskog naroda. Kada je JNA odbila te zahtjeve, ja kao gradonačelnik, predviđajući skoru eskalaciju, odlučio sam isključiti predstavnike JNA iz Savjeta za narodnu obranu. Od tog trenutka počele su organizirane pripreme za obranu Varaždina, koje su trajale do početka rata u rujnu 1991. godine.
Tijekom tog perioda, Varaždin je bio izložen političkim i društvenim podjelama, koje su se odražavale na svakodnevni život i organizaciju obrane. U tom kontekstu, grad je postao važan simbol borbe za slobodnu Hrvatsku. Politika predsjednika Franje Tuđmana, koja je naglašavala obranu, pomirbu i državotvorstvo, bila je ključna za formiranje zajedništva među Hrvatima u borbi za neovisnost. Varaždin je bio jedan od ključnih gradova u ovoj borbi, s čvrstim osloncem na Tuđmanovu politiku, koja je bila temelj uspjeha Hrvatske u Domovinskom ratu.
Jeste li obuhvatili odlazak majki vojnika u Beograd u kolovozu 1991., Bedem ljubavi, jeste li razgovarali sa sudionicima?
Da, jedno poglavlje knjige u potpunosti je posvećeno pokretu Bedem ljubavi, s posebnim naglaskom na odlazak majki vojnika u Beograd u kolovozu 1991. godine. Ovaj je pokret bio emotivna i ljudska reakcija na situaciju u kojoj su se našli mnogi hrvatski vojnici koji su bili mobilizirani u Jugoslavenskoj narodnoj armiji i poslani u ratna područja. Majke su tada odlučile krenuti u Beograd kako bi se borile za povratak svojih sinova, koji su služili vojsku u JNA, koja je u tom trenutku postala ključni instrument velikosrpske politike i agresije na Hrvatsku.
Razgovori sa sudionicima, osobito s majkama, dali su duboko emotivan uvid u njihove osjećaje i motivaciju za angažman u ovom pokretu. Njihova svjedočanstva i sjećanja predstavljaju ključnu komponentu knjige, koja ne samo da prikazuje političke i vojne aspekte rata, već i ljudsku patnju, borbu za obitelj i domovinu. Ova osobna svjedočanstva, koja se temelje na stvarnim iskustvima sudionika, čine knjigu ne samo znanstvenim radom, već i emotivnim spomenikom tih teških vremena.
Pokret Bedem ljubavi time postaje simbol nade, borbe i ljubavi, a razgovori s majkama i drugim sudionicima donose detaljan prikaz njihove hrabrosti, požrtvovnosti i želje za smirivanjem rata. To je svakako jedan od najsnažnijih i najemotivnijih dijelova knjige.
Varaždinski dani rata bili su kratki, ali značajni. Kakva je bila vaša uloga u njima? Tko je još zaslužan što nije bilo većih razaranja, odnosno što je došlo do predaje pojedinih vojarni?
Varaždinski dani rata, iako kratki, bili su ključni za obranu Hrvatske zahvaljujući i dobrim pripremama za obranu. Kao ratni gradonačelnik i predsjednik prvog Kriznog štaba, imao sam odgovornost voditi grad kroz teške trenutke.
Posebno bih ovdje pohvalio suradnju s mojim timom, suradnicima i sa cijelim Kriznim štabom općine Varaždin, jer je svaki od nas imao svoju ulogu i zadaću, a naš sinergijski rad omogućio je ostvarivanje zajedničkog cilja koji smo postigli obrambenim aktivnostima i pregovorima. Zahvaljujem i svim građanima grada Varaždina na doprinosu u obrani kao i susjednim općinama. Policijske i vojne snage u Varaždinu odigrale su ključnu ulogu u oslobađanju vojarni te im kao ratni gradonačelnik posebno na tome zahvaljujem.
Iako naposljetku, ponajviše zahvaljujem svojoj supruzi Renati i obitelji, koji su bili izloženi neizvjesnosti i nesigurnosti, jer su, zbog mog položaja, svakodnevno prolazili kroz velike izazove.
Teško je isticati i nabrojiti sve situacije kad je u tim i takvim ratnim okolnostima sve važno i bitno i najmanja situacija može biti važna ili presudna. Najbitnije mi je bila stalna komunikacija sa predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, zatim sustavne pripreme za obranu Varaždina, dolazak europskih promatrača u Varaždin kao i sama obrana grada. Spomenut ću odlazak pukovniku Popovu u kasarnu Kalnički partizani 25. svibnja 1991. godine kad me poslije sastanka nije pustio van iz kasarne govoreći da će napasti Metalsku industriju Varaždin, jer pravi bombe i policijske snage stacionirane u Vinici govoreći da je to hrvatska vojska koju će on uništiti jer u Jugoslaviji ne mogu biti dvije vojske Jugoslavenska i Hrvatska. Zatim dan kad je JNA 27. lipnja 1991. godine krenula iz Varaždina u napad na Sloveniju u zaštitu jugoslavenske granice po naredbi savezne jugoslavenske vlade na čelu s Antom Markovićem, mi smo u Varaždinu htjeli spriječiti izlazak JNA iz vojarni kako bismo im onemogućili operativni razvoj i kretanje na Sloveniju. Neprestano sam bio u komunikaciji s predsjednikom. Naime, dr. Franjo Tuđman, prenio mi je informaciju kako JNA upravo i priželjkuje da ih mi Varaždinci otvoreno napadnemo te kako ne smijemo nasjesti na tu njihovu igru. Da smo tada napali JNA, pružili bismo im priliku da nas pred međunarodnom javnošću optuže za napad, optuže za agresiju i to u vlastitome gradu. Nesagledive posljedice taj bi događaj imao i za Hrvatsku. dr. Franjo Tuđman instruirao nas je da Slovencima damo obavještajne podatke o kretanjima JNA, kako bi ih oni mogli adekvatno dočekati. Pritom nismo nasjeli na provokacije JNA i obavještajnih službi.
U mom ratnom dnevniku stoji zapisano puno takvih pogibeljnih situacija u Varaždinu spomenut ću još samo jednu, bilo je to 14. rujna 1991. godine, kada sam primio telefonski poziv predsjednika i vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske dr. Franje Tuđmana koji je nakon napada JNA na Varaždin, zapovjedio početak obrambenih aktivnosti. Nastavno na njegov poziv, krenuli smo u aktivnu obranu, oslobodili grad i cijelu regiju od JNA te Hrvatskoj donijeli veliku pobjedu u Domovinskom ratu. Ta je pobjeda označena kao pobjeda od iznimne važnosti za sami tijek rata, a dr. Franjo Tuđman mi je u razgovoru čestitao na pobjedi i rekao kako je „Varaždinska ratna pobjeda otvorila put oslobođenju cijele naše domovine Hrvatske“. Pobjedom smo dali sedam puta više oružja nego što je Hrvatska imala do tada, a stabilizirali smo i linije fronte tako da je HV mogla dalje planirati akcije oslobađanja. Varaždinsku vojnu i političku pobjedu ostvarili smo zahvaljujući sinergiji svih koji su bili uključeni u obranu grada, ali i pripremama kojima smo se bavili još od 1990. godine.
Vi ste nakon varaždinskih dana rata otišli u Zagreb. Ima li u knjizi riječi o tome, neka zanimljivost?
Postao sam pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška i šef Vojnog kabineta predsjednika Tuđmana. Ta mi je dužnost omogućila još bližu suradnju s predsjednikom, s kojim sam svakodnevno koordinirao vojnu situaciju i obavještajne informacije. Moja uloga bila je savjetovati predsjednika o situaciji na bojištima, kao i usklađivati rad Ministarstva obrane i Glavnog stožera HV-a, kako bismo donosili odluke temeljenje na stvarnom stanju na terenu.
Također sam bio glavni pregovarač za razmjenu ratnih zarobljenika i za pregovore s generalom Rašetom o povlačenju JNA iz Zagreba i Hrvatske. Ove su bile ključne misije za smanjenje stradanja, a razmjena zarobljenika bila je važna humanitarna akcija.
No, možda najdramatičniji trenutak mog boravka u Zagrebu bio je 7. listopada 1991. godine, kada sam bio svjedok atentata na predsjednika Tuđmana u Banskim dvorima. Taj je trenutak duboko obilježio moj život i političku karijeru.
Također, izričito po nalogu predsjednika Tuđmana, bio sam zadužen za osmišljavanje hrvatskih odlikovanja i priznanja, kako civilnih, tako i vojnih. Ta su odlikovanja ostala nepromijenjena i do danas se dodjeljuju. O tom procesu sam napisao i knjigu, kako bi se sačuvala povijest tih važnih simbola hrvatske državnosti.
Posebno ste zapamćeni po angažmanu oko razmjene zarobljenika…
Razmjena ratnih zarobljenika bila je jedan od najzahtjevnijih zadataka u mojoj karijeri, a time i jedan od ključnih trenutaka mog angažmana u Domovinskom ratu. O toj sam temi napisao cijelu knjigu, jer je ona za mene, ali i za moju obitelj, bila iskustvo koje je trajno obilježilo naše živote. Unatoč svim teškoćama, iznimno sam ponosan što mi je predsjednik Tuđman povjerio ovu odgovornost, jer sam i na taj način mogao izravno doprinijeti našoj borbi za slobodu.
Predsjednik Tuđman mi je dodijelio zadatak pregovaranja o povratku naših ratnih zarobljenika, koje su zarobili JNA i četnici, a njegova odluka bila je jasna i humana – učiniti sve što je moguće kako bi spasili naše ljude iz neljudskih uvjeta logora. Unatoč uvjerenju JNA i četnika da će pobijediti, njihov cilj bio je izbjeći bilo kakvo priznanje Hrvatske, a to bi pregovori o razmjeni zarobljenika činili neizbježnim. Naša strana predložila je iznimno rizičan uvjet – hrvatski pregovarači trebali su otići na teritorij pod njihovom kontrolom, kako bi spasili ljude u logorima. JNA i četnici su bili iznenađeni da smo pristali ići na teritorij pod njihovom kontrolom i praktično biti njihovi taoci. Bio sam spreman i na to samo da spasim što više hrvatskih branitelja koji su bili mučeni u srpskim koncentracijskim logorima.
Predsjednik mi je jasno rekao: „Idi Štef, pregovaraj i pokušaj sve kako bismo spasili što više naših ljudi iz srbijanskih logora smrti. To je u interesu svih nas i hrvatske državne politike." Te su riječi za mene imale duboko značenje – predsjednik je želio pokazati kako se borimo za svakog pojedinca, za njegovu slobodu, jednako kao i za slobodu Hrvatske.
Posebno je bila kritična situacija s hrvatskim policajcima zarobljenima na Manjači, u logoru nedaleko Banja Luke, gdje je 350 hrvatskih policajaca, većinom Zagrepčana, bilo izloženo strašnim torturama. Tu sam se osobno angažirao, pregovarajući o njihovoj razmjeni – 350 hrvatskih zarobljenika iz Manjače zamijenjeno je za 390 vojnika i časnika JNA. Srbijanska propaganda dodatno je podgrijavala napetosti na hrvatskoj strani, a obitelji zarobljenika nisu prestajale s pozivima, tražeći našu pomoć.
Ovaj proces bio je izuzetno emotivan i težak, ali je pokazao našu odlučnost da ne zaboravimo niti jednog čovjeka, i da borba za slobodu Hrvatske uključuje borbu za svakog njenog građanina.
Dosta zarobljenika bilo je u Vukovaru gdje su posebno angažirani bili policajci. Što se tu dogodilo?
U Vukovar smo poslali 185 pripadnika Zasebne policijske postrojbe Varaždin koji su branili Vukovar do zadnjeg dana. Poginulo je 26 pripadnika zasebne postrojbe varaždinske policije, njih 66 je ranjeno, a ostali su završili u logorima Stajićevo, Begejci i u vojno istražnom centru u Beogradu a koje sam osobno oslobodio 1991. i 1992. godine.
Oslobađanje ljudi iz tih logora bila je jedna od ključnih misija, jer je uključivala spašavanje naših ljudi koji su ondje bili u nemogućim uvjetima. Bilo je to emocionalno vrlo zahtjevno razdoblje, no činjenica da smo uspjeli pomoći onima koji su preživjeli logorska mučenja bila je velika pobjeda, ne samo za mene osobno, nego za cijelu Hrvatsku.
U Varaždinskoj županiji ustrojene su neke od prvih postrojbi kao 104 i Pume.
Mi smo u Varaždinu bili izuzetno angažirani u pomaganju ustrojavanja svih vojnih i policijskih postrojbi koje su sudjelovale na svim ratištima i vojno-policijskim operacijama diljem Hrvatske te su kao takve dale svoj doprinos u obrani i očuvanje Republike Hrvatske. Na to trebamo svi biti ponosni u varaždinskom kraju, od njihovog sudjelovanja u Varaždinskim danima rata i očuvanju Varaždina do obrane svoje Domovine. Uvijek ističem da su Vojne i policijske postrojbe iz Varaždina dale najveći doprinos u obrani Hrvatske.
Mirna integracija istoka Hrvatske, koju smo sada obilježili, jedna je od najsvjetlijih točaka. Slažete li se?
Apsolutno se slažem. Mirna reintegracija predstavlja jedan od ključnih političkih i diplomatskih procesa u povijesti moderne Hrvatske. Ona je bila ključan korak u stvaranju stabilne Hrvatske nakon Domovinskog rata. Taj proces, kojim je mirno vraćena kontrola nad područjima koja su bila pod okupacijom, pokazao je snagu hrvatske diplomacije, vodstva i međunarodne suradnje, osobito kroz ulogu Ujedinjenih naroda. Reintegracija je omogućila stabilnost i pomirenje, čineći ovaj model jednim od najvažnijih postignuća u postkonfliktnom rješavanju sukoba. I danas ostaje primjer u svijetu kako se uz odgovornost, strpljenje i odlučnost može postići mirno rješenje i izgradnja trajne stabilnosti.
Radi li Hrvatska danas dovoljno na svojoj sigurnosti koja se promijenila kao i način ratovanja, treba li raditi i zbog čega, te može li i što najvažnije naučiti iz domovinskog rata te primijeniti?
Republika Hrvatska danas je članica NATO saveza i Europske unije, što predstavlja veliku prednost u kontekstu međunarodne sigurnosti. Uz to, ulaganje u oružane snage, kroz modernizaciju, nabavu oružja i novih tehnologija, ključno je za pripremu Hrvatske na sigurnosne izazove koji su pred nama. Na temelju iskustava iz Domovinskog rata, izgradili smo ne samo samu državu, već i snažne temelje za našu vojsku, a to je vrijeme kada smo bili jedinstveni u mobilizaciji prema jednom cilju — stvaranju slobodne Hrvatske.
Iako smo danas suočeni s novim prijetnjama, poput hibridnih ratova, terorizma, ekstremizma i geopolitičkih nestabilnosti, sigurnost Hrvatske ovisi o više od same vojne moći. Na temelju lekcija iz Domovinskog rata, koji nas je naučio važnosti zajedništva i brze prilagodbe, nužno je ulagati u brojne aspekte suvremene sigurnosti – modernizaciju oružanih snaga, jačanje obavještajnih kapaciteta, krizno upravljanje, civilnu zaštitu, sposobnost međunarodne suradnje, ali i obrazovanje te pripremu društva na sve potencijalne scenarije.
Hrvatska je danas bolje pripremljena, ali uvijek postoji prostor za napredak. Moramo ostati fleksibilni i proaktivni u suočavanju s novim izazovima, jer samo kontinuiranim ulaganjem u sigurnost možemo jamčiti stabilnost naše domovine i osigurati mir za buduće generacije.
