Ivo Grgić je redoviti profesor u trajnom zvanju u Zavodu za agrarnu ekonomiku i ruralni razvoj Agronomskog fakulteta u Zagrebu, autor i koautor nekoliko knjiga, udžbenika, priručnika te više od 170 znanstvenih i stručnih radova/publikacija, a isto tako sudionik i suorganizator domaćih i inozemnih kongresa, okruglih stolova, panela i drugih stručnih i popularnih događanjima vezanim za problematiku poljoprivrede i ruralnog prostora. Stoga je među najpozvanijima da objasni aktualni trenutak u toj važnoj djelatnosti, to tim više što je voditelj ili suradnik na razvojnim i strateškim dokumentima lokalne i državne razine, ali i na razini poduzeća, pa tako tridesetak godina sudjeluje u raznim povjerenstvima za izradu strateških dokumenata za poljoprivredu RH, od zakona do pravilnika.
Često komentare prilike u poljoprivredi i ruralnom prostoru, kao što su proizvodnja, resursi, cijene, vanjskotrgovinska razmjena, demografske promjene i slično. Hrvatska je već tri mjeseca među vodećim zemljama EU po inflaciji, čemu doprinos daje svježa hrana...
Na ukupnu stopu inflacije utječe kretanje cijena ne samo hrane, nego i mnogih drugih proizvoda. Istina je da smo na cijenu hrane najosjetljiviji jer je potražnja agregatno nisko elastična na cijenu, što znači da će potrošači smanjivati druge izdatke zadržavajući potražnju za hranom na istoj razini, iako postoje i grupe proizvoda s većom elastičnošću, kao što je potražnja za voćem i povrćem. Drugi razlog je očekivanje potrošača da bi izdaci za hranu trebali biti manji, apsolutno i relativno, ali zaboravljaju da se poljoprivrednom proizvodnjom bavi sve manje osoba, a postaje i sve kapitalno intenzivnija te zbog želje za što zdravstveno prihvatljivijim namirnicama dolazi i do porasta cijena. Ili jednostavnije, briga za zdravlje polazi od kvalitete onoga što konzumiramo, a to često nije jeftino za proizvesti. Globalno i pojedinačno tržište hrane je dosta turbulentno zadnjih desetak godina. Svjedočimo sve većim neekonomskim utjecajima. Utjecaji su različiti, i to od protekcionizma do burzovnih špekulacija i korištenja hrane kao robama pritiska i ucjena. I druge europske države bilježe slične probleme kao i Hrvatska, ali zbog ekonomske ili brojčane sile drugačije se s time bore. Ali te, jače države često se ponašaju dvolično i jedno zagovaraju za vlastito tržište, a drugo za tržišta gdje se njihove kompanije ponašaju predatorski, ne vodeći brigu o potrošačima.
Zašto je onda hrana sve skuplja?
Uvijek moramo biti pažljivi u razlikovanju dva pojma, a to su “skupo” i “ porast cijena” nekog proizvoda ili usluge, u ovom slučaju hrane. Pojam “skupo” je relativni pokazatelj i često se stavlja u omjer s dohotkom osobe ili grupe. Ako promatramo prosječne hrvatske izdatke na razini kućanstva u odnosu na razvijene države, jasno je da je hrana u Hrvatskoj skupa. Ali u odnosu na nerazvijene države, ona je na prihvatljivim razinama. No, potrošači nisu homogeni i postoji dio njih kojima hrana nije skupa i oni preferiraju još skuplje proizvode, koji su nutritivno prihvatljiviji i/ili proizvedeni s uporabom prirodnih supstanci npr. iz ekološke proizvodnje i/ili uzgoja. Najveći dio hrvatskih potrošača za hranu izdvaja veliki dio kućnog budžeta, a postoji i dio koji balansira na odluci “jesti ili imati električnu rasvjetu”. Drugo je porast cijena koji najčešće uzimamo kao nominalni pokazatelj, npr. da s 1,00 eura poraste na 1,20 što je porast od 20 %. Ako istovremeno imamo inflaciju - što je starije kokoš ili jaje, odnosno je li porast cijena gura inflaciju ili inflacija potiče porast cijena - te porast zarada od 19 %, tada je realni porast cijene kruha za 1 indeksni bod. I to je opasnost “utrke cijena i zarada” koji jednom mora stati...
Više pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
