"Organiziranjem do boljih radnih uvjeta" naziv je tribine koju su organizirali Regionalnli industrijski sindikat (RIS) i Hrvatski centar za radničku solidarnost (HCRS), a na kojoj je bilo riječi o uvjetima rada u tekstilnoj industriji i mogućnostima radničkog organiziranja. Na tribini su govorili Siniša Miličić iz RIS-a, Štefica Pale-Valjak, bivša radnica DTR-a i Zelinke te Tomislav Kiš, glavni tajnik Novog sindikata, a tribinu je moderirala Ana Vragolović iz HCRS-a, a okupila je 2'-ak osoba, uz značajan broj radnica iz više tekstilnih i obućarskih tvornica s područja Varaždinske županije.
Na tribini je istaknuto da radnice i radnici tekstilne i srodnih industrija rade u tvornicama koje su uglavnom u vlasništvu stranih ili domaćih privatnika, nerijetko bez sindikata koji bi štitio radnike. U zadnjih desetak godina kompanije poput Boxmarka, Calzedonije, Haixa i Wollsdorfa otvaraju pogone u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i zarađuju milijarde, a taj se profit prelama preko leđa radnika. Strane kompanije diktiraju tržište tekstila, pa tako i cijenu rada čiji je udio u cijeni proizvoda u dućanu tek između 5 i 12 posto.
Poslodavci prijete da mogu i jeftinije i da će otići ako se radnici pobune, no to rade kako bi očuvali trenutno stanje straha koje im odgovara. Na temelju iskustva znamo da su im radnici potrebni – nakon devetodnevnog štrajka u metalskoj firmi Leistritz u Belišću radnici su izborili povećanje plaće i drugih materijalnih dodataka, nema više pritisaka i puno im je manje stresno dolaziti na posao. Također, njemački vlasnik nije proizvodnju preselio na Tajland kako je prijetio prije i tijekom štrajka.
I u tekstilnoj industriji ima prostora za povećanje plaća i poboljšanje radnih uvjeta. Radnici organizirani u borbeni sindikat mogu kroz postupak kolektivnog pregovaranja izboriti kolektivni ugovor – dokument koji im omogućava da zakonskim putem kroje svoje radne uvjete. Ako se poslodavac protivi potpisivanju kolektivnog ugovora, ostaje opcija štrajka.
Iskustva tekstilnih radnica zaposlenih u uništenim tvornicama poput DTR-a pokazala su da bi bez štrajka i radničkog otpora tvornice bile zatvorene davno prije, a radnice ne bi izborile dugovane plaće i otpremnine. Pokazale su i da borba ne bi bila uspješna da se nisu držale zajedno i pokazale solidarnost s radnicima iz drugih firmi i sektora. Npr. tijekom dvomjesečnog štrajka 2013. radnice DTR-a podržale su pirotehničare koji su štrajkali u isto vrijeme, radnice MK Slavonija i radnike zagrebačkih tržnica koji su bili u nepovoljnoj situaciji zbog zakona o fiskalizaciji.
- Kako bi se situacija poboljšala potrebno je vršiti pritisak na brendove za koje se proizvodi, jer njihovi su vlasnici među najbogatijim ljudima na svijetu. Trebamo se povezati s radnicima drugih zemalja u kojima su uvjeti također loši i tražiti njihovu solidarnost. U tome mogu pomoći međunarodne organizacije koje se bore za prava radnika u tekstilnoj industriji poput Clean Clothes kampanje - istaknuli su govornici.
Dakle, koraci prema boljim uvjetima su organiziranje u borbene sindikate, povezivanje na nacionalnoj i internacionalnoj razini te usmjeravanje pritiska prema onima koji kontroliraju većinu industrije – velikim multinacionalnim kompanijama u čijem je vlasništvu većina modnih brendova.
- Ne smijemo dopustiti da nas gaze, da im služimo kao robovi i da za vlastiti profit uništavaju preostalu domaću industriju – organizirajmo se i promijenimo situaciju - zaključeno je na kraju tribine.
