Kud bi došli da neki baš u svemu ne traže nešto neprimjereno, sporno, kontroverzno... Čak i u dočeku hrvatske nogometne vrste i izbornika Zlatka Dalića, kojima se predbacuje što je jučer u autobusu bio s njima i Thompson, dok se varaždinskom gradonačelniku Ivanu Čehoku zamjera što je i njega pozvao da nastupi na večerašnjem dočeku , iako je već nastupao i u Varaždinu, kao i u Čakovcu, Ludbregu...
Nema dvojbe da Thompson ima i imao je sa svojom glazbom – ma što o njoj mislili - pozitivan utjecaj, osobito tijekom Domovinskog rata, pa i kasnije. Međutim, isto tako je istina da je imao, blago rečeno, sporne izjave i stavove, kao i interpretacije neprimjerenih pjesama.
No, tko u životu nije griješio? Treba li zbog nekih grešaka bilo tko biti trajno „sankcioniran“? Smije li se nekoga isključivati iz javnosti zbog njegovih političkih stavova ili ideološke orijentacije, osim ako ne poziva na mržnju i sl? Može li se Thompsonova ikonografija samo tako proglašavati ustaškom? I, možda još važnije, treba li čak i neki pjevač poput Thompsona - kraj svih drugih stvari koje nas dijele i svađaju - biti točka razdora nekog društva, nešto što može sve drugo zasjeniti?
Kome to danas i zašto trebaju podjele, kada bi trebali slaviti veli uspjeh i s optimizmom gledati u budućnost hrvatskog društva, a ne gledati tko se s kime vozi, što je netko pjevao ili govorio prije dvadeset ili trideset godina...
Međutim, nekima je, nažalost, uistinu teško gledati naprijed s optimizmom pa radije traže podjele i kontroverze u prošlosti, iako toga ima u svakom društvu.
U Njemačkoj, primjerice, još i danas traju polemike oko velikog filozofa Martina Heideggera zbog nekih njegovih stavova, koji se ocjenjuju antisemitskim te pretečom nacizma. Slično je i s Richardom Wagnerom, čija se dijela ne izvode u Izraelu jer u njima neki vide „puno Hitlera“, a ukazuje se i da je „kritizirao umjetnička djela židovskih glazbenika i pjesnika svoga vremena kao trivijalna, banalna i neoriginalna te govorio o propadanju njemačke kulture kroz utjecaj tih umjetnika”.
Međutim, unatoč prosijedima žrtava holokausta, ugledni glazbenici drže da se treba Wagnera razlikovati antisemita i glazbenika. Sukladno tome Zubin Mehta je s Izraelskim filharmonijskim orkestrom na kraju jednog koncerta najavio je da će izvesti uvertiru "Tristana i Isolde", a publici je prepustio hoće li ostati u dvorani ili ju napustiti.
Naglašavajući da glazba nije ideološka, šef Berlinske državne opere i izraelski državljanin Daniel Barenboim rekao je da je Wagner bio antisemitski usmjeren, ali njegova glazba nije. Stoga je prilikom gostovanja u Jeruzalemu i on dao mogućnost posjetiteljima da napuste dvoranu, ako ne žele čuti Wagnera...
Očigledno, drugi su našli način kako se postaviti prema kontraverzama, ostaviti ih postrani, a naglasak staviti ipak na stvari koje društvo „vuku“ naprijed. O nama ovisi što ćemo odabrati: dijeliti se po svemu i svačemu iz naše bremenite prošlosti ili zajedno graditi bolje sutra.
