Predsjednik Uprave Jadranskog naftovoda general Stjepan Adanić u ratno je doba bio gradonačelnik Varaždina i čelnik tamošnjeg Kriznog štaba, a potom i šef šef Vojnog kabineta predsjednika Franje Tuđmana te pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška. U intervjuu za portal Teleskop govori o "Oluji“ čiju 30. obljetnicu ovih dana slavimo i njenom značenju za Hrvatsku, zarobljavanju velikih količina naoružanja iz vojarne bivše JNA u Varaždinu te otkriva zanimljive pojedinosti iz vremena kada je bio bliski suradnik prvog hrvatskog predsjednika, a što kaže pročitajte u nastavku.
Gospodine Adaniću, gdje ste se nalazili tijekom operacije Oluja i koju ste ulogu tada imali?
Tijekom operacije Oluja bio sam kod Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Hrvatske vojske u Uredu predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, a po njegovom nalogu s ministrom obrane Gojkom Šuškom i sa suradnicima u Ministarstvu obrane neposredno prije same Oluje napravili smo novi i učinkoviti sustav vojne obveze i mobilizacije HV-a koji je učinkovitost pokazao u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja. Trebalo je osigurati da mobilizacijski sustav funkcionira precizno i učinkovito – da svaka postrojba zna kada i gdje treba biti, da se sve odvija bez ikakvih zastoja. To je bila izuzetno zahtjevna i odgovorna uloga Ministarstva obrane i Glavnog stožera HV-a, jer bez savršene organizacije i u tom važnom segmentu ne bi bilo moguće provesti tako kompleksnu i strateški važnu operaciju, zbog toga smo sinergijski radili i djelovali na svim područjima obrane. U tom trenutku znali smo da se priprema povijesna operacija koje će odrediti sudbinu naše domovine, samim time, osjećaj odgovornosti bio je ogroman. Tada sam između ostalog bio zadužen i za izradu odlikovanja i priznanja Republike Hrvatske jer je predsjednik Tuđman i prije pokretanja vojne operacije Oluje želio imati spremna sva odlikovanja i priznanja za pripadnike HV-a i Policije. Bili su to trenuci u kojima se stvarala sloboda i znali smo da ulazimo u završnicu borbe za neovisnost koju smo godinama pripremali, gradili krvlju, znanjem, odlučnošću i zajedništvom.
Iz vaše perspektive, što je bilo ključno za uspjeh Oluje: vojnog, političkog, ali i psihološkog?
Uspjeh Oluje nije bio slučajan – on je bio rezultat strateške pripreme, vojne snage, međunarodnog okvira i psihološke prednosti uz nepogrešivo vodstvo vrhovnog zapovjednika HV-a dr. Franje Tuđmana. Ključna je bila apsolutna pripremljenost Hrvatske vojske od 1991. do 1995. godine, a naročito gardijskih brigada HV-a i specijalne Policije koje su cijelo vrijeme bile na bojištima i branile domovinu. U tom smo periodu ustrojili i nove urede za obranu, provodili mobilizacijske probe, nabavili potrebno naoružanje, te stekli dragocjeno iskustvo na bojištima. Politički trenutak je 1995. bio povoljan, a priprema temeljita i precizna. Hrvatska vojska i policija djelovali su brzo i koordinirano, poduprta legitimnim ciljem – oslobođenjem okupiranog teritorija. Psihološki moment je bio izuzetno važan, moral među našim braniteljima i građanima bio je na najvišoj razini. Oslobađanje Knina u samo tri dana bio je snažan simbol kraja jedne epohe i jasan znak da je hrvatska država konačno stala na svoje vlastite noge.
Je li u to vrijeme postojao strah od međunarodnih reakcija i pritisaka? Kako ste vi doživljavali tu dimenziju?
Strah od međunarodnih pritisaka svakako je postojao. Ne strah u smislu nesigurnosti, već svijest o potrebi da se svaki korak pažljivo odvagne. Hrvatski državni vrh, na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom, vrlo je promišljeno i diplomatski pripremao teren za operaciju. „Oluja“ nije bila improvizacija, ona je bila rezultat dugotrajnog procesa u kojem su iscrpljene sve mirovne inicijative, uključujući i tadašnji plan Z-4 koji je ponuđen iako je duboko zadirao u hrvatski suverenitet, a koji je tzv. RSK odbila. Time je dodatno potvrđeno da mir nije bio realna opcija, a vojna akcija postala je, u očima međunarodne zajednice, posljednji legitimni izlaz. Operacija je od samog početka predstavljena kao ostvarenje temeljnog prava svake suverene države – oslobađanje vlastitog okupiranog teritorija. Brzina, preciznost i učinkovitost kojom je izvedena dodatno su umanjile prostor za bilo kakve negativne reakcije izvana. Važno je prisjetiti se da smo 1991. godine gotovo bili sami, bez konkretne međunarodne podrške, a mnogi su otvoreno sumnjali da ćemo opstati. Do 1995. Hrvatska je uspjela izgraditi respektabilnu diplomaciju, posebno u odnosima s SAD-om, te pokazati da poštuje međunarodno pravo i traži mirna rješenja. I upravo zato, kada su sve te ponude sustavno odbijene, vojna akcija postala je i moralno i pravno opravdana – i u konačnici međunarodno prihvaćena.
Kako pamtite trenutak kada je hrvatska zastava podignuta na Kninskoj tvrđavi? Što je to značilo za vas osobno – i kao časnika, i kao građanina?
Taj trenutak zauvijek će mi ostati jedan od najponosnijih u životu. Ne samo kao časniku Hrvatske vojske, nego i kao čovjeku koji je od 1990. sudjelovao u stvaranju obrane i institucija ove države. Posebnu simboliku za mene ima to što je hrvatsku zastavu na Kninskoj tvrđavi podignuo general Ivan Korade sa suborcima, čovjek kojeg sam ja osobno primio u vojsku 1991. godine. On je tada bio zapovjednik 7. gardijske brigade HV-a „Pume“ iz Varaždina, a zastavu na Kninskoj tvrđavi podigao je on sa istinskim herojima pripadnicima 7. gardijske brigade HV-a jer su prvi ušli u Knin. Ja sam mu dao jednu od zastava koje je imao i rekao: „Ivane, ako prvi uđeš u Knin molim te izvjesi ovu hrvatsku zastavu“. To je bila osobna i profesionalna čast kakva se rijetko doživi, da pripadnik postrojbe koju smo gradili mi Zagorci, Varaždinci, Međimurci s puno srca i vjere, završi posao koji smo započeli četiri godine ranije. Za mene kao građanina, kao čovjeka koji je prošao cijeli put u stvaranju hrvatske države, od 1990. do Oluje, to nije bio samo vojni čin. Poseban emotivni čin bio je i kad je predsjednik dr. Franjo Tuđman, odmah poslije oslobođenja Knina uz prisustvo svih zapovjednika i generala HV-a, na Kninskoj tvrđavi poljubio hrvatsku zastavu. Bio je to trenutak ispunjenja sna, čin koji je zaokružio sve ono za što smo se borili – slobodnu, suverenu i cjelovitu hrvatsku državu. Taj trenutak bio je ispunjen emocijom, ponosom, ali i tihim sjećanjem na sve one koji nisu dočekali tu pobjedu. U tom podizanju i ljubljenju hrvatske zastave simbolično su stajali svi naši poginuli prijatelji, sve majke i očevi koji su izgubili sinove, cijeli narod koji je izdržao i vjerovao. Bio je to trenutak žrtve, ponosa, vjere i pobjede.
Kakvu je ulogu u Domovinskom ratu imala varaždinska regija, u kojoj ste bili posebno aktivni, osobito u kontekstu obrane, logistike i organizacije?
Varaždinska regija i cijela sjeverozapadna Hrvatska imala je vrlo važnu ulogu u obrani Hrvatske, a to je rezultat sustavnih i pravovremenih priprema koje smo započeli već krajem 1990. godine. Kao ratni gradonačelnik i predsjednik prvog Kriznog štaba, vodio sam grad u vrlo izazovnim okolnostima koje je uzrokovala tadašnja politička situacija i pritisak JNA, koja je podupirala velikosrpsku politiku. Sve je počelo nakon višestranačkih izbora 23. svibnja 1990., kada sam kao predsjednik Skupštine općine Varaždin, gradonačelnik i predsjednik Savjeta za narodnu obranu, tražio od predstavnika JNA da vrate oduzeto oružje Teritorijalnoj obrani i poštuju odluke hrvatskog naroda. Kad su to odbili, bilo je jasno da nas čekaju teški dani i rat. Odmah smo krenuli s organiziranim i sustavnim pripremama za obranu, uspostavili smo jasnu vojnu i civilnu hijerarhiju koja je omogućila učinkovitu zaštitu područja. JNA je tijekom 1990. protupravno razoružala našu Teritorijalnu obranu i oružje je prešlo u ruke pobunjenih Srba. Unatoč tome, uz pomoć građana i Kriznih štabova uspjeli smo sami proizvoditi i nabavljati oružje koje nam je bilo prijeko potrebno. Ipak, bilo je i opasnih trenutaka — kao što je planirani vojni udar JNA 25. siječnja 1991., kada su me policajci štitili od uhićenja, ili zaustavljanje tenkovske kolone na Dravskom mostu 27. lipnja iste godine. Hrabri branitelji zauzeli su brojne vojarne i objekte JNA u Varaždinu i okolici, a 22. rujna 1991. najveća vojarna „Kalnički partizani“ predana je hrvatskim snagama. Ne krijemo da su pregovori bili složeni. Pokušao sam mirnim putem riješiti situaciju s generalom Trifunovićem, zapovjednikom 32. korpusa JNA na samom početku rata, ali on je odbio pregovore i nastavio napade. Dana, 22. rujna, dali smo ultimatum za predaju, a predsjednik Tuđman osobno me nazvao s uputama da, ako mir ne uspije, koristimo sva raspoloživa sredstva. Nakon predaje 32. korpusa, ratni plijen hrvatskih branitelja bio je impozantan: 74 borbena tenka T-55, 10 tenkova specijaliziranih namjena ( tenkovi nosači mostova, tenkovi za izvlačenje, laki amfibijski tenkovi PT-76B), 10 višecijevnih bacača raketa – VBR, 18 topova tipa haubica cal. 155 mm, 12 topova tipa haubica cal. 152 mm, više komada bitnica minobacača, desetine oklopnih vozila, tisuće komada pješačkog oružja, stotine vozila i velika količina streljiva te ratnog materijala. Ta oprema nije ostala u skladištima, nego je odmah distribuirana i pomogla u naoružavanju postrojbi diljem Hrvatske, od Vukovara do Dubrovnika. Bez tog naoružanja mnoge obrambene točke ne bi mogle opstati. Naposljetku, varaždinski dani rata ostaju primjer kako su sustavne pripreme, hrabrost branitelja i odlučnost građana omogućili uspješnu obranu grada i regije u vrlo teškim okolnostima. Neispričana priča generala Stjepana Adanića: Bio sam uz Tuđmana i Šuška kada se pripremala Oluja.
Sudjelovali ste i pregovorima o povlačenju JNA i razmjeni zarobljenika. Koliko su ti diplomatski procesi bili zahtjevni i neizvjesni?
Pregovori o povlačenju JNA i razmjeni ratnih zarobljenika bili su među najtežim i najizazovnijim zadacima u mom životu. Sjećam se prvog dana pregovora, 8. listopada 1991., kada smo s generalom Rašetom sjedili za stolom ispunjenim tenzijama koje su mogli osjetiti svi prisutni. Taj dan nije bilo mjesta za pogreške – dobili smo jasnu zadaću spriječiti da Zagreb bude granatiran. General Rašeta je čak i izrekao prijetnju da će razoriti glavni grad, što je jasno pokazalo koliko je situacija bila opasna i koliko je svaki trenutak bio neizvjestan. Ti pregovori nisu bili samo diplomatski procesi, već prava borba za život i mir. Bilo je trenutaka kada su emocije izbijale na površinu, poput incidenta s pepeljarom koji je mogao prekinuti pregovore i izazvati eskalaciju sukoba. No, bilo je ključno ostati hladne glave i pronaći način da se razgovori nastave jer je svaki dogovor mogao spasiti mnoge živote. Razmjena zarobljenika, s druge strane, imala je još veću težinu. Predsjednik Tuđman mi je povjerio odgovornost da pregovaram o oslobađanju hrvatskih branitelja i civila zarobljenih u srpskim logorima smrti. Bilo je to izuzetno rizično jer smo morali ići na teritorij pod kontrolom neprijatelja i biti spremni na sve – bili smo praktički njihovi taoci. No, za nas je svaki spašeni život bio vrijedan tog rizika. Posebno mi je u sjećanju ostala razmjena hrvatskih policajaca s Manjače u BIH te iz logora Stajićevo i Begejci u Srbiji gdje su naši ljudi bili podvrgnuti strašnim torturama. Bilo je to emotivno iscrpljujuće, ali i snažno iskustvo koje mi je dalo dodatnu snagu i odlučnost da ne odustanem. Ti diplomatski procesi nisu bili samo politički pregovori, već su predstavljali borbu za ljudskost u najtežim trenucima naše povijesti. Svaka riječ, svaki potpis i svaki dogovor bili su ispunjeni neizvjesnošću, ali i velikom nadom – nadom da ćemo spasiti što više života i konačno osigurati slobodu našoj zemlji.
Kako gledate na današnje interpretacije operacije Oluja – u javnosti, medijima, pa i obrazovnom sustavu? Osjećate li da se njena važnost dovoljno jasno prenosi mladima?
Operacija Oluja danas se u javnosti i medijima uglavnom prikazuje s poštovanjem koje zaslužuje – kao vrhunac oslobodilačkih napora hrvatskog naroda i ključna točka u stvaranju samostalne i suverene države. Sve se češće ističu osobne priče sudionika, strateška važnost operacije i njezina simbolika, što je korak u dobrom smjeru. Oluja, kao i cijeli Domovinski rat, ne može i ne smije ostati svedena na prigodne govore i obljetnice, nego se sustavno treba o tome govoriti u javnosti. Naša je odgovornost da mladim generacijama prenesemo istinu – ne kao suhoparnu povijesnu činjenicu, nego kao živo svjedočanstvo o borbi za slobodu, o ljudima koji su za tu slobodu dali sve. Udžbenici, školski kurikulumi, dokumentarni filmovi, muzeji, svjedočanstva branitelja – sve to mora biti kontinuirano integrirano u obrazovni proces, kao temeljna građanska i povijesna lekcija. Važno je kroz obrazovni sustav očuvanje spomena i dostojno obilježavanje svih ključnih mjesta i događaja Domovinskog rata – od Oluje, preko Vukovara, Varaždina, Pakraca, Gospića, Šibenika, Dubrovnika, Škabrnje i do svih ostalih operacija i mjesta na kojima je izvojevana hrvatska država. Naša moderna država nastala je u ratu, iz obrane, kroz hrabrost, žrtvu i odlučnost tisuća ljudi. Ako tu istinu ne budemo kontinuirano i sustavno prenosili, prijeti nam opasnost relativizacije, iskrivljavanja činjenica, pa i zaborava. Zakon o hrvatskim braniteljima je važan korak u tom smjeru i to je za svaku pohvalu, ali bez kulture sjećanja koja živi u društvu – u školama, medijima, umjetnosti – neće biti dovoljno. Za mene, to je pitanje temeljne odgovornosti: da ono što smo izborili krvlju, ne dopustimo da s vremenom izblijedi ili izgubi značenje.
Kao netko tko je bio blizak vrhu obrambenog sustava Republike Hrvatske, kako ocjenjujete današnji odnos institucija prema braniteljima i nasljeđu Domovinskog rata?
Danas institucije Republike Hrvatske pokazuju visok stupanj odgovornosti i brige prema hrvatskim braniteljima. Donošenjem Zakona o hrvatskim braniteljima postavljeni su temelji sveobuhvatne skrbi – od zdravstvene zaštite i mirovinskih prava do socijalne i psihološke pomoći. Posebno cijenim i nastojanja da se kroz obrazovni sustav dodatno ojača svijest o Domovinskom ratu, njegovom značenju i vrijednostima koje su tada obranjene. Vidim i napredak u razvoju veteranske skrbi, osobito u pristupačnosti specijaliziranih zdravstvenih ustanova, što je izuzetno važno za dostojanstvo ljudi koji su na svojim leđima nosili obranu države. No, uvijek postoji prostor za više – ne samo u institucionalnom, već i u društvenom smislu. Očuvanje nasljeđa Domovinskog rata za mene nije samo moralna, već i duboko osobna obveza. Ta povijest nije apstrakcija – to su ljudi, žrtve, odluke koje su mijenjale tijek naše sudbine. Ako to zaboravimo ili prepustimo zaboravu, gubimo nešto temeljno iz svog identiteta.
Bili ste bliski suradnik prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana. Kakav je bio kao šef, kao lider, i kao čovjek u najtežim trenucima hrvatske povijesti?
Dr. Franjo Tuđman bio je državnik snažnog karaktera, vizionar koji je u najtežim trenucima znao donijeti najvažnije odluke – one koje su značile život ili smrt za ideju slobodne i samostalne Hrvatske. Kao lider, imao je neusporediv osjećaj za trenutak, znao je kada treba biti odlučan, a kada strpljiv. Vodio je politiku obrane, pomirbe i državotvornog jedinstva, okupljajući sve koji su Hrvatsku osjećali svojom domovinom. Bio je svjestan da je to možda jedinstvena, povijesna prilika za hrvatski narod i nije dopustio da je propustimo. U danima obrane Varaždina bio sam s njim u stalnom kontaktu, doslovno nekoliko puta dnevno. U tim razgovorima nije bilo panike, samo hladna analiza i strateško promišljanje. U jednom od tih razgovora upozorio me da JNA priželjkuje naš otvoreni napad, kako bi nas optužili za agresiju u vlastitom gradu pred međunarodnom javnošću. Zahvaljujući njegovom savjetu i procjeni, uspjeli smo izbjeći zamku i odigrati ključnu ulogu u tadašnjoj vojno-političkoj situaciji. Nikada neću zaboraviti 14. rujna 1991. kada mi je osobno, telefonski, zapovjedio početak obrambenih aktivnosti nakon što je JNA napala Varaždin. Nakon što smo izvojevali pobjedu, čestitao mi je i rekao: „Varaždinska ratna pobjeda otvorila je put oslobođenju cijele naše domovine Hrvatske.“ Te riječi duboko su mi ostale urezane u pamćenje. Nakon uspješne vojne i političke pobjede u Varaždinskom ratu 1991. godine, kada sam postao šef Vojnog kabineta predsjednika Tuđmana i pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška, svakodnevno sam s predsjednikom koordinirao vojne aktivnosti, dostavljao mu informacije s terena i davao operativne prijedloge. Bio je vođa koji je znao slušati, ali i donosio konačne odluke s punom sviješću o njihovoj težini. Tuđmanova politika temeljila se na pomirbi hrvatskih povijesnih struja – od državotvornog pravaštva, preko mirotvorne misli Radića do demokratskih vrijednosti moderne hrvatske ljevice. Ta integrativna vizija bila je ključna za zajedništvo koje nas je držalo u najtežim trenucima. On je znao da se Hrvatska može obraniti samo ako djeluje kao jedno – pod jednom zastavom, jednom vojskom i jednim zapovjedništvom.
Bio je lider u punom smislu te riječi – i politički, i vojno, i ljudski. Iza svega što je radio stajala je jedna jednostavna, ali neupitna istina: sloboda Hrvatske je iznad svega.
Možete li s nama podijeliti neku anegdotu vezanu uz Franju Tuđmana?
Jedan trenutak mi je posebno ostao urezan u sjećanje, jer najbolje oslikava odlučnost i državničku širinu predsjednika Tuđmana. Bilo je to nakon pokušaja atentata na njega, u jesen 1991. godine. Poslao me da pregovaram s generalom JNA Andrijom Rašetom. U nevjerici sam ga upitao: „Gospodine predsjedniče, kako da ja pregovaram s ratnim zločincem, maloprije vas je htio ubiti, vas i sve nas koji smo bili sa Vama?“ Na to je bez imalo oklijevanja odgovorio: „Ako treba i s crnim vragom – sve za Hrvatsku.“ Ta rečenica me zauvijek obilježila. Bila je to sažeta poruka njegove politike, politike realnosti, odgovornosti i borbe za viši cilj. Predsjednik Tuđman je razumio da u ključnim trenucima povijesti, osobne emocije i predrasude moraju ustuknuti pred interesima države. Pregovarati s onima koji su do jučer bili protivnici – ali to činiti hladne glave i jasnog cilja – bio je čin hrabrosti, a ne slabosti. U toj rečenici sažeta je cijela težina trenutka i karakter čovjeka koji je vodio Hrvatsku prema slobodi.
