Miran život Vjekoslavu Špacu prekinuo je rat. Ali ne kao mnogima, već na poseban način. Kao pripadnik posebne postrojbe varaždinske policije otišao je još 11. rujna 1991. godine u Vukovar, odnosno Borovo naselje. Temeljem rješenja, postao je pripadnik tamošnje policije u čijim se radovima borio sve do 20. studenog, odnosno dva dana nakon pada Vukovara.
-Prije pada Borovog naselja, dan prije kada je poginuo Blagoje Zadro, prvi i zadnji put čuo sam se sa suprugom. Pitala me kada se budem vratio doma, a odgovorio sam joj jednog lijepog sunčanog dana, ako ne ove, onda sigurno iduće godine, prisjeća se Špac.
Vukovar i Borovo naselje predali su se na različite načine.
- U Vukovaru se predala prva crta pa je uslijedio veliki masakr. Mi smo se povlačili s civilima, kojih je bilo oko pet tisuća. Neki njihovi su ostali, ali to ih je koštalo života jer su njihovi bacali bombe u podrume ne pitajući tko je u njima, ukazuje Špac, napominjući da ih je iz Varaždina u Vukovar otišlo 185, 21 policajac je poginulo, ranjeno ih je 67, nestalo pet, a u logorima završilo 119, dok je nakon rata 18 preminulih.
Nakon predaje, ostavljali su oružje i ulazili u autobuse.
-Tukli su nas već tijekom ulaska i vožnje prema Srbiji, a posebno kad bi stali. Naime, izvlačili su one koje bi prepoznali kao susjede, koje bi ubijali, a prepoznali su i neke naše, prisjeća se.
Zatočili su ih Stajićevu, štalama za konje.
-Do ulaska u štale, tukli su nas sa svim što su stigli, puškama, palice… napadali psima.. Nakon tri dana dobili smo za piti neku čudnu, žutu vodu, a jesti šniticu kruh i salame. Tada je u logoru upucan kolega iz Toplica kojem se gubi svaki trag, To sam posebno naglasio predstavnicima Crvenog križa, nakon čega sam su došli po mene i tukli me. Prvo šestorica, a onda je došao još jedan i posljedice toga imam i danas, ukazuje.
Optužen je za pobunu i pripremu bjekstva iz logora te je odvedem u vojni istražni zatvor u Batajnicu. Tu je bio deset dana te se oporavio jer nije bilo mučenja.
-Prebacili me u Begejce, opet neku štalu. Bila je zima, -25, a jedna deka, ukazuje Špac, naglašavajući da nije znao gdje je hladnije, vani ili unutra u štali.
U prosincu ga vraćaju u Stajićevo, a zatim u Sremsku Mitrovicu gdje ga je obradovalo to što je vidio živog upucanog kolegu iz Toplica.
-Tukli su nas i maltretirali cijelo vrijeme, a posebno za priznanje Hrvatske, veli Špac, kojeg su pred Crvenim križem skrivali do siječnja.
Razmijenjen je u kolovozu, ali ostala su bolna sjećanja i druge, teške posljedice.
-Najviše mi je stradala kralježnica. Do prije sedam osam godina odlazio sam na rehabilitaciju, ali su mi to ukinuli i to me koštalo. Od tada, naime, mogu hodati samo uz pomoć štaka, ukazuje.
Za to što je sve preživio nitko nije odgovarao, niti je dobio ikakvo obeštećenje za ozlijede.
-Išli smo braniti Vukovar, odnosno državu, koja nas je stoga trebala zastupati i potraživati odštetu. Ali nije. Sada nešto pokušavamo sami, ali izgleda da nećemo uspjeti, veli Špac, dodajući da što se toga tiče, država im je maćeha.
Ali nije samo to ono što ga boli.
-Vidite i sami kako idu pregovori... U međuvremenu su nas izjednačili pa sada mirovinu dobivaju i oni koji su se borili protiv nas, koji su nas napadali i nisu željeli Hrvatsku, koja im sada sve plaća. Traže stanove, kuće… I to dobe. Zašto? A mi? Pričaju neki da imamo sve. Ali u stvari nemao ništa. Osim boli i teških posljedica. I ponosa što smo obranili Hrvatsku. Dok sam tražio kredit za izgradnju kuće, dobio sam minimalni iznos koji sam čekao godinu dana, godinu dana sam pisao tadašnjem ministru Pančiću i plaćao rate za kredit koji mi nije bio još isplaćen, ukazuje Špac, kojem je iz logora posebno ostalo u sjećanju kako je pomogao u spašavanju zatočenog njemačkog novinara, što ga je koštalo maltretiranja, kao i Amerikanaca, koji su razmijenjeni u Budimpešti za tri pilota.
Tako se povijest u obitelji Špac ponovila. Naime, i njegov je otac također bio u srbijanskom logoru, i to nakon drugog svjetskog rata...
