Poznat kao vrsni specijalist abdominalne kirurgije prim. dr. sc. Ranko Stare u Općoj bolnici Varaždin proveo je gotovo pola stoljeća i još je uvijek aktivan u operacijskoj sali. Njegov dugogodišnji rad i doprinos zdravstvu prepoznala je i Varaždinska županija te mu je dodijelila nagradu za životno djelo. Tim povodom s primarijusom smo razgovarali o njegovim brojnim odlascima na edukacije i tečajeve u inozemstvo, od kliničkih centara u SAD-u do Japana te o brojnim uspjesima i rezultatima postignutim na Odjelu za abdominalnu kirurgiju Opće bolnice Varaždin. Uveo je brojne nove metode rada koje se primjenjuju u velikim svjetskim medicinskim centrima te od kojih su mnoge u Hrvatskoj prvi puta primjenjene upravo u Varaždinu, poput određenih laparoskopskih kirurških zahvata. Svoje znanje usavršavao je na mnogobrojnim tečajevima, stručnim skupovima i kongresima, a potom ih prenosio naraštajima liječnika zaposlenih u OBV-u, ali i drugim bolnicama. Znatan doprinos dao je i znanstvenostručnoj misli kao autor i koautor u dvadesetak radova. Dobitnik je Spomenice domovinskog rata (1992.), zahvalnice Hrvatskog liječničkog zbora (1996.) te nagrade Ladislav Rakovac Hrvatskog liječničkog zbora (2011).
Za svoj ste rad dosad dobili brojna priznanja. Što Vam znači ova nagrada za životno djelo Varaždinske županije?
Ovo je zapravo prva nagrada koju sam dobio u Varaždinu. Do sada su sve dolazile izvana, pritom mislim od Zagreba do Europe. Ovo je prva varaždinska i to mi je jako drago, da je netko prepoznao tih 45 godina rada u ovoj bolnici.
Još uvijek ste aktivni za operacijskim stolom. Znači li ova nagrada i skori odlazak u mirovinu?
Osjećam se dobro i da mogu raditi, imam kondicije. Već su mi produžili ugovor na pet godine. Zašto ne bih radio, pogotovo u situaciji kad nam nedostaju liječnici.
Kako ste se odlučili za medicinu i to kirurgiju?
Otac je bio građevinski inženjer i dao mi je slobodu da izaberem što ja hoću, a htio sam baš kirurgiju. U to sam se vrijeme aktivno bavio sportom, imali smo nekad jaku košarkašku ekipu u Varaždinu, i to mi je nekako bilo slično. I kirurgija je borba, moraš donositi brze odluke, ništa nije imaginarno, sve je jasno i fiksno.
Puno ste putovali, boravili i educirali se u inozemstvu, ali ste cijeli svoj radni vijek proveli u OBV-u. Danas mladi liječnici odlaze raditi van. Jeste li i Vi za to imali prilike?
Bilo je prigoda, i to pravih, za otići van. Još sam 1986. godine bio u zapadnom Berlinu, kao stipendist njemačke Vlade, na specijalizaciji abdominalne kirurgije i to deset godina prije nego što je ona ustanovljena kao poseban odjel u varaždinskoj bolnici. Moj pokojni mentor profesor Kotorac imao je uvijek avangardne ideje i poslao me u Berlin da specijaliziram taj dio kirurgije. Danas nam, kao mladi liječnici, već dolaze specijalisti ne opće kirurgije nego abdominalne kirurgije.
Što Vas je na kraju ipak zadržalo u varaždinskoj bolnici?
Vani si uvijek stranac. Jedno je dok si tamo kao gost, ali druga je stvar kad bi želio ostati kao dio tima, pitanje je koliko bi bili spremni dati drugome dio svoga kolača. Vani bi možda neke stvari bile lakše, bila bi veća lova, ne bi bilo rata, ali meni je veće zadovoljstvo bilo nešto vani naučiti i donijeti to tu. Najveće mi je zadovoljstvo bilo kad bismo tu u Varaždinu neke operacije izveli prije nego u drugim većim medicinskim centrima u Hrvatskoj ili kad bi njihovi kirurzi dolazili ovdje učiti neke stvari.
