Hrvatska je početak agresije od strane jugoslavenske vojske i srbočetničkih snaga u ljeto 1991. dočekala razoružana. Još u svibnju 1990. tadašnja Jugoslavenska narodna armija (JNA) stavila je oružje i opremu Teritorijalne obrane Republike Hrvatske pod svoj nadzor i premjestila ih u svoja skladišta. Zbog nametnutog embarga na uvoz oružja u bivšu Jugoslaviju od strane država Europske zajednice, a krajem rujna 1991. i od Vijeća sigurnosti UN-a, Hrvatska nije mogla legalno nabavljati oružje za obranu. Nametanje embarga omogućilo je JNA i četnicima da nastave svoju brutalnu politiku komadanja Hrvatske, svjesni da njihovi protivnici nemaju vojne sposobnosti da ih zaustave. Napadi tada već srpske JNA i četničkih postrojbi postajali su sve snažniji i postalo je jasno da Srbija i vojni vrh JNA nisu spremni na mirno rješenje krize. Medijski izvještaji iz ljeta 1991. prepuni su opisa dramatičnih situacija, incidenata i zločina koje su nad Hrvatima diljem Hrvatske počinile četničke postrojbe pod zaštitom JNA. Osvajanje vojarni i skladišta oružja JNA na teritoriju Hrvatske ostalo je jedino rješenje za trenutno naoružavanje slabo opremljenih hrvatskih snaga koje su trebale obraniti domovinu.
Napadi JNA i četničkih formacija u istočnoj Slavoniji, Banovini i južnoj Hrvatskoj početkom rujna 1991. zahtijevali su mobiliziranje snažnijih vojnih snaga Hrvatske vojske i pružanje odlučnijeg otpora neprijatelju na tim područjima. U Glavnom stožeru Hrvatske vojske (GSHV) 8. rujna 1991. održana je sjednica na kojoj su prisustvovali članovi Vlade Republike Hrvatske i časnici GSHV-a. Sjednicu je vodio Vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, dr. Franjo Tuđman, te je prihvaćen prijedlog GSHV-a za zauzimanje vojnih skladišta i vojarni. Na sjednici Vlade 11. rujna 1991. zaključeno je da se rat protiv Hrvatske pojačao unatoč potpisanom sporazumu o primirju, a predsjednik Tuđman donio je odluku o blokadi i zauzimanju vojnih objekata JNA u Hrvatskoj. General Tus navodi kako je s predsjednikom Tuđmanom 12. rujna 1991. razmatrao vojnu situaciju i zaključili su da se glavnina snaga JNA, tri korpusa koji su bili u vojarnama, može blokirati, dok se deveti (kninski) ne može jer je već bio razmješten u Dalmatinskoj zagori. Odlučeno je da se aktivno blokiraju tri korpusa, a s varaždinskim korpusom ide do kraja – razoružanje. Sljedeći dan ministar obrane Luka Bebić izdaje zapovijed općinskim kriznim stožerima i zapovjedništvima brigada i samostalnih bataljuna ZNG-a o blokiranju vojnih objekata JNA.
Zauzimanje varaždinskih vojarni JNA bilo je od presudne važnosti za opstanak Hrvatske. Tamo se nalazilo zapovjedništvo 32. korpusa, mehanizirana "A" brigada, topnička pukovnija, inženjerijska pukovnija u Čakovcu i brojne druge postrojbe. Tu su se nalazila i brojna skladišta opreme i oružja koja su bila prijeko potrebna hrvatskim snagama na bojištima. Na temelju procjene Glavnog stožera HV, članovi stožera zajedno s predstavnicima zapovjedništva Zbora narodne garde, Teritorijalne obrane i policije iz Varaždina i Čakovca izradili su detaljne planove za zauzimanje svih vojnih objekata na području Varaždina i Čakovca.
Opsada vojnih objekata započela je u kasnim poslijepodnevnim satima 13. rujna 1991. Tijekom noći između 13. i 14. rujna postavljene su blokade na 25 lokacija u blizini vojarni, na magistralnim i lokalnim cestama te gradskim ulicama. Snažan moralni poticaj varaždinskim braniteljima bilo je oslobođenje vojarne JNA u Čakovcu i triju graničnih karaula 17. rujna 1991. Međimurje je tada postalo prva regija oslobođena od JNA u Hrvatskoj. Borbena moć varaždinskih branitelja tada je pojačana s 850 kompleta pješačkog oružja, većom količinom streljiva i protuoklopnim raketama zarobljenima u vojarnama JNA u Čakovcu. Dan kasnije u Sračinec stiže šleper teškog naoružanja iz Pivke, Slovenije: tri netrzajna topa i dva minobacača 120 mm s pripadajućim minama te stotinjak protutenkovskih mina. Vozač šlepera, Slovenac, odbio je istovariti oružje dok mu mještani nisu isplatili 2200 njemačkih maraka. Srakari su brzo skupili novac.
Dolaskom još većih količina oružja i opreme raste odlučnost u pobjedu, a opsada vojarni postaje još čvršća i žešća. Zapovjednik obrane grada Varaždina, pukovnik Ivan Rukljić navečer 18. rujna 1991. pozvao me u Stožer obrane grada Varaždina i izdao mi zapovijed za formiranjem protuoklopne skupine, koja će imati zadaću djelovati prema utvrđenim ciljevima i tenkovima JNA unutar kruga vojarne “Kalnički partizani” u kojoj se nalazio pukovnik Popov. Iz te vojarne dolazila je stalna paljba na vinariju "Varaždinka" i okolna područja. Ukoliko bi tenkovima krenuli u razbijanje naše blokade oko vojarne, trebalo ih je zaustaviti, odnosno raketnom paljbom djelovati po njima. Da su ove pretpostavke bile točne potvrdio je general JNA Trifunović u Beogradu pred vojnim sudom kako se u to vrijeme u njegovom štabu razmišljali o pokušaju proboja iz vojarne: prvo je „ pokušao s odugovlačenjem radi stvaranja uvjeta i vremena za uništenje tehnike i dokumentacije. Tom prilikom mi je general Avramović davao sugestije u kom pravcu bilo najbolje da se probijemo i izvučemo“.(Borba, Ostavljen na cjedilu, 1992.).
Međutim, situacija za opkoljene snage JNA postala je sve teža. Najveće vojno skladište oružja i opreme 32. korpusa JNA „Banjščina“, smješteno na Varaždin Bregu, 19. rujna u 21:45 sati preuzele su hrvatske snage. Vojnici JNA koji su čuvali skladište, njih oko šezdesetak s oružjem se predalo pripadnici diverzantskog i protu diverzantskog voda iz 3. bojne 104. brigade HV iz Novog Marofa i s tim je oružjem ova postrojba bila potpuno naoružana. Šest oklopnih transportera M 80 koji su bili u osiguranju skladišta Banjščina odmah upućeno je prema Zagrebu. Zbog mogućnosti napada borbenih aviona JNA s ciljem uništenja zauzetoga skladišta, krenulo se u tajno pražnjenje objekata, a zauzimanje se držalo u tajnosti sve dok skladišta oružja i opreme nisu potpuno ispražnjena. Prvo su pripadnici diverzantske postrojbe 3. bojne 104. brigade HV iz Novog Marofa pronašli i uzeli iz skladišta svoje naoružanje (oružje TO), te ga premjestili na tajnu lokaciju u Radešiću. Pripadnici MUP- a iz Zagreba poslati od strane ministra Vekića, preuzeli su 14 kamiona oružja s opremom koji su završili u Remetincu, a vozači su kasnije vraćeni u Varaždin.
Policijska snage iz Varaždina 19. rujna 1991. preuzele su skladište „Barutana“, pokraj sela Nova Ves Petrijanečka, pet kilometara udaljena od Varaždina u kojem se čuvalo oduzeto oružje i streljivo Teritorijalne obrane općine Varaždin I granate za tenkove (2.5 bk), (vidi Vž. vijesti od 22. 9. 2022.). Isti dan hrvatske snage su zaposjele i vojarnu “Jalkovačke žrtve“ u kojoj su se nalazili topovi raznog kalibra.
Tijekom noći 21./22.09.1991., preostala vojarna u Optujskoj i zapovjedništvo 32. korpusa bilo je potpuno blokirano, a hrvatske snage zaposjele su polazne položaje i bile spremne za napad Moral neprijatelja bio je na najnižoj mogućoj točki od početka blokade vojnih objekata. U Optujskoj ulici u vojarni su većinom bili mladi vojnici, regruti, koji su gotovo plakali. Nakon izvještaja pukovnika Popova, general Trifunović je okupio oficire i pitao ih kako dalje, tj. imaju li oni kakav prijedlog. Oficiri i podoficiri su sve do jednog rekli: Druže generale, spašavajte nas! Mi ćemo ovdje izginuti. Zašto?" Navečer, 21. rujna 1991. zloglasni pukovnik Popov, pristao je predati se, ali pod uvjetom da se to ne priopćava njegovom nadležnom zapovjedništvu i da će odluku donijeti idući dan. (Škarec). ” Naime, kada je Popovu rečeno da su skladišta zauzeta i ispražnjen, samo je rekao – onda je gotovo. Daljnja obrana vojarni bila bi suluda, popuna streljivom više nije bila moguća, a pomoć koja je bila planirana da se zračnim putem iz Bihaća prebaci oko 750 vojnika u Varaždin zbog visokog rizika nije se mogla realizirati. Naime 17. rujna 1991. u avionapadu MIG 21, iznad Varaždina raketom Strijela 2M, jedan je avion pogođen i jedva doletio do aerodroma u Bihaću. (Varaždinske vijesti od 22. rujan 2022.).
S pravom je predsjednik Tuđman opominjao: “Pazite da vas ne prevare ...”. General Trifunović odugovlačio je pregovore, jer u podne 22. 9. 1991. stupa na snagu dogovor koji je postignut u Igalu između Tuđmana - Kadijevića o primirju, prema kojem bi vojska ostala u vojarnama. No, hrvatski pregovarači zahtijevali su predaju do 11 sati ili će uslijediti napad. U 9. 55 sati iz Bihaća se diže eskadrila s više od desetak zrakoplova. Zapovjedništvo 32. korpusa JNA željelo je s našom vladom odugovlačiti pregovore i izbjeći predaju ili da se s jačim avionskim napadima prisile hrvatske snage na povlačenje.
Moja postrojba se bila razmjestila na prvu crtu napada između odvodnog kanala hidroelektrane i ceste Varaždin – Sračinec. Glavni dio snage skupine bio je razmješten u području Hrašćice. Bilo je tu nekoliko netrzajnih topova od 82 mm, dva protuoklopnih raketnih sustava Polo 9K11 „Maljutka“ te desetina ručnih bacača. Manji dio snaga, dva netrzajna topa te dva para ručnih bacača M57, bilo je razmješteno u području odvodnog kanala HE Varaždin.
Kako su se pregovori o predaji vojarne odugovlačili, mi smo se počeli pripremati za napad i zauzimanje vojarne. Od strane zapovjednika obrane grada sugerirano mi je da ćemo prvi započeti s paljbom. Prvo moramo uništiti tenkove s protuoklopnim oružjem te ostale utvrđene vatrene točke protivnika.
Ostalo nam je samo čekati, jer su pregovori o predaji sa zapovjednikom 32. korpusa JNA, generalom Vladimirom Trifunovićem, i dalje trajali. Tijekom blokade vojarne u nekoliko smo navrata dobili signal da se pripremimo za napad jer se protivnik ne želi predati. Kao zapovjednik, morate stati ispred svojih vojnika, hrabriti ih, ponoviti još jednom njihove zadaće i krenuti prema neprijatelju. No, u zadnji čas napad je bio zaustavljen jer pregovori ipak još nisu završili. Bilo je jako teško zaustaviti branitelje.
Pregovori su završili do 10 sati, nakon čega je počela predaja u vojarni „Kalnički partizani“ i zapovjedništva 32. korpusa JNA. Nakon sedmodnevne opsade, i posljednja vojarna s pukovnikom Popovom, zapovjednikom 32. mehanizirane „A“ brigade, predala se hrvatskim snagama. Istoga dana, pred vojarnu i zapovjedništvo 32. korpusa stigli su civilni autobusi kojima su pripadnici JNA odvezeni u Srbiju.
Pukovnik Škarec navodi kako se Hrvatska vojska i snage MUP-a u varaždinskim skladištima domogle: streljačkog naoružanja raznih vrsta – oko 4000 komada; tenkova – 63; oklopnih transportera različitih vrsta – 69; minobacača kalibra 62 i 120 mm – 26; samohodnih oruđa 90 mm – 6; topova raznih kalibara – 56; različitih vrsta vozila i inženjerijskih strojeva – oko 250; te više tisuća tona streljiva, mina i eksploziva. Do predaje 32. mehanizirane brigade hrvatske su snage raspolagale jednim donekle ispravnim tenkom zarobljenim u Gospiću. Varaždinska pobjeda imala je učinak i na zauzimanje ostalih vojnih objekata JNA u drugim gradovima, u kojima su se vojnici 32. korpusa predali bez borbe. Jedina vojarna koju su Hrvati morali osvojiti punim napadom bila je ona u kojoj je bila smještena 265. mehanizirana brigada u Bjelovaru. Bjelovarska vojarna zauzeta je tek 29. rujna 1991., uz jednako impozantan broj zaplijenjenog oružja i opreme.
Varaždinsko oružje bilo je upućeno na hrvatska bojišta – od Vukovara, Osijeka, Vinkovaca do Like, Dalmacije i dalmatinskih otoka. Prvo je „... nakon preuzimanja dijela tenkova i oklopnih transportera iz vojarne Kalnički partizani, u kasnim poslijepodnevnim satima (22. rujna 1991.) krenula kolona tenkova i oklopnih transportera put Zagreba ...“ (Škarec).
Oružje iz Varaždina stiglo je na područje nedovršene sveučilišne bolnice pokraj Arene u Zagrebu i odatle je upućivano na bojišta diljem Hrvatske. Tako su dvije pošiljke upućene u Vinkovce. Glavni stožer HV-a uputio je mehaniziranu satniju, ali borbeno nekompletnu. Isto tako, od pet nekompletnih haubica kalibra 152 mm koje su 29. rujna dovezene iz Varaždina, u funkciju su stavljene tri, dok je šest samohodnih topova 90 mm, pristiglih 2. listopada, bilo u još gorem stanju. Svi su bili bez topovskih zatvarača (D. Marjan). To su bile posljedice odluke koju je izdao Trifunović, a koja se odnosila na uništenje tehnike i dokumentacije. Upravo su te okolnosti kasnije bile uzete kao olakotne u postupku oslobađanja od optužnice, kako bi se pokazalo da se nisu borili i da su dopustili Hrvatskoj vojsci da se domogne oružja i opreme 32. korpusa JNA. U obrazloženju presude Vojnog suda u Beogradu, Trifunović i ostali navode radnje koje su poduzeli u vezi s uništavanjem opreme i oružja kako ono ne bi ispravno palo u ruke hrvatskim braniteljima. Prema izjavi člana za Informativnu - propagandnu djelatnost Općinskog kriznog stožera Varaždin, Gorana Belamarića oružje je išlo u Zadar, Dubrovnik, Osijek i Vukovar. U naš Krizni stožer su dolazile zahvale s tih terena. Prema Vukovaru je bilo upućeno više pošiljki oružja i opreme. Zadnja značajna količina oružja koja je pristigla u Vukovar bila je 29. rujna 1991., četiri haubice i četiri kamiona streljiva koji su osvojeni u Varaždinu. Dio oružja završio je i na crnom tržištu, o čemu smo pisali u prošlom broju.
Dio naoružanja 32. korpusa ostao je i u Varaždinu. Glavni stožer HV-a 24. rujna 1991. uputio je zahtjev Ministarstvu obrane RH da se u Varaždinu formiraju nove postrojbe: jedan samohodni topnički divizion 122 mm, jedan laki samohodni topnički divizion PZO i jedan haubičko-topnički divizion 155 mm, odnosno mehanizirana brigada (Hrastović).
S novim tisućama komada pješačkog naoružanja, uključujući i zalihe oružja i opreme Teritorijalne obrane koje je ranije oduzela JNA, u narednih deset dana formirano je 14 novih brigada, dok je postojećem broju od 21 brigade dano prijeko potrebno naoružanje (A. Tus).
Blokada vojnih objekata i osvajanje skladišta naoružanja JNA na širem varaždinskom području bilo je presudno za obranu Hrvatske na početku Domovinskog rata. Bila je to bitka za oružje, za teško naoružanje koje je hrvatskim snagama omogućilo obranu i povećalo vojne sposobnosti. Bez tog oružja Hrvatska vojska u nastajanju ne bi se mogla dovoljno mobilizirati i naoružati da zadrži napade JNA i četnika. Kada je JNA 19./20. rujna 1991. krenula u vojni pohod na Hrvatsku, osvojeno oružje i oprema počeli su se distribuirati na ratom zahvaćena područja. Sa zauzetim oružjem i opremom 32. korpusa, Hrvatska vojska postala je respektabilna vojna snaga koja se mogla ravnopravnije suprotstaviti agresoru, a potom i započeti oslobađati okupirane teritorije.
Pripadnici Odreda narodne zaštite Sračinec, na mjestu današnje općine vratili se s položaja nakon predaje JNA 22. rujna 1991. Napoleonova izreka kako je u ratu „moralno prema fizičkom” vrijedno „kao tri prema jedan” potvrdila se i u ovom slučaju.
U literaturi i u javnosti malo je poznata uloga Odreda narodne zaštite (ONZ) u Varaždinskim danima rata. Ukupno je za blokadu vojarni i za napad bilo angažirano 1.040 ljudi. U Varaždinu je, pored pripadnika Zbora narodne garde (ZNG) i policijskih snaga, bilo angažirano i 280 pripadnika Odreda narodne zaštite (ONZ). Samo je s područja općine Sračinec u ONZ-u bilo angažirano 109 pripadnika. Zadaća Odreda bila je blokirati vojarnu "Kalnički partizani" između odvodnog kanala HE Varaždin i glavne prometnice Varaždin – Sračinec, ispred naselja Hrašćica. Na položajima su prvo bili članovi lovačkog društva i oni koji su posjedovali oružje, a zatim i pripadnici Odreda u razdoblju od 13. do 22. rujna 1991.
Da bi pripadnici ONZ-a Sračinec mogli provoditi blokadu vojarne u Optujskoj u trajanju od tjedan dana, nekoliko stotina pripadnika Civilne zaštite i mještani okolnih sela davali su logističku potporu i dva topla obroka braniteljima na dan.
Odred narodne zaštite Sračinec
Kako bi buduće generacije imale pravu sliku o važnosti ove pobjede, o slozi naroda našega kraja koja se stvorila u tom teškom i presudnom trenutku borbe za opstanak naše Hrvatske, ovu veličanstvenu i epsku pobjedu, nazvanu Varaždinski dani rata, potrebno je još detaljnije istražiti i objasniti, kao i ulogu i značaj svih Odreda narodne zaštite u pobjedi nad JNA. Današnjoj i budućim generacijama treba govoriti o borbenom moralu branitelja koji su spasili grad od razaranja. I još nešto – ne zaboravite crnu traku s hrvatskim grbom oko naših glava i krunicu oko vrata – simbole našeg borbenog duha. S tim smo simbolima pobijedili zavojevača.
