Cijene su narasle, plaće ostale iste, nedostatne za dostojanstven život. Zapošljavanje preko veze normalna je pojava, za bolji posao trebate imati poznanstva, bitno je tko ti je stric, a vlast je korumpirana. Vlada je svjesna problema, ali promjena na bolje nema, a dojam je da će tako i ostati jer ih za male ljude nije briga. Mnogi se odlučuju na odlazak u inozemstvo kako bi sebi i obitelji osigurali bolju egzistenciju. Zvuči kao tipična hrvatska priča, ali uopće nije riječ o Hrvatskoj.
Zahvalni na prilici
Razlozi su to zbog kojih su Yuvray Rai (34), Resham Nepali (26) i Sameer Gurung (21) ostavili obitelji, dom i prevalili dug put u potrazi za boljim životom. Izgledom, jezikom i vjerom možda drugačiji od nas, ali problemi su nam gotovo isti. Egzistencijalni. Kao i želje - imati pristojan, dostojanstven život. Iz Nepala, jedne od najsiromašnijih, najnerazvijenijih i najkorumpiranijih zemalja, u Varaždin su s još troje sunarodnjaka stigli prije tri mjeseca. Zaposleni su u komunalnom poduzeću i - zadovoljni, ali i zahvalni na prilici.
Sjedimo na kavi na Stančiću. Piju običnu crnu. Doma, kažu, piju čaj s mlijekom. Nekad crni, nekad zeleni. Razgovaramo o Nepalu, životu u Hrvatskoj, sličnostima i razlikama. Žele ostati u Varaždinu, kažu, a s vremenom dovesti i obitelji. Sretni su što su ovdje i što mogu financirati obitelji.
- Volio bih se skrasiti u Varaždinu - govori nam sramežljivo Sameer, najmlađi, jedini koji nema djevojku i djecu. Yuvray je doma ostavio suprugu i djecu, a Resham suprugu u sedmom mjesecu trudnoće i dijete.
U Varaždinu je i Sameerova sestra, radi u Domu za starije i nemoćne. Kaže da je odlična kuharica pa im zna pripremiti neku od nepalskih kulinarskih poslastica - Momos, Samosas, Dal Bhat, Pani Puri...
- Htjeli bismo otići na zagrebačku tržnicu. Kako ovdje već godinama ima puno Nepalaca, tamo ima i dosta naše hrane - rekao je Yuvray. Nepalci najviše konzumiraju rižu, a od mesa jedu sve osim teletine, junetine i govedine. Hinduisti su, kao i većina Nepalaca, a hinduisti štuju kravu koja je u njihovoj vjeri sveta životinja stoga je zabranjeno jesti njezino meso.
SITUACIJA U NEPALU Yuvray Rai radio je kao voditelj u jednoj tvrtki i zarađivao 350 eura, što je za nepalske prilike dobar posao i dobra zarada, no nedovoljna kako bi obitelji osigurao sve što je potrebno. - Puno je ljudi, oko četiri milijuna, a posla nema dovoljno za sve. Plaće su male, neki prosjek je 150 eura, a zaposlenici su lako zamjenjivi. Ako tražite “bolji” posao, trebate imati poznanstva utjecajnih ljudi - objašnjava nam Yuvray i govori kako većina školovanih odlazi u Kanadu, SAD, Australiju, Japan... Brojni Nepalci su i u Saudijskoj Arabiji, Dubaiju, Kataru. - Sustav nije dobro postavljen. Vlada ne želi unaprijediti zemlju. Naši ljudi su bogati, ali vlada je siromašna. Političari nisu dobri, razumiju situaciju, ali ništa ne poduzimaju, korumpirani su. Kako će onda zemlja gospodarski napredovati? - pita se Yuvray.
Malo su ih iznenadile prehrambene navike Hrvata. - Jedete puno tjestenine i kruha. Sviđaju nam se vaši umaci od piletine i puretine, jedemo ih s kruhom za gablec, ali tjesteninu ne možemo jesti svaki dan - kažu nam.
No, nije samo hrana drugačije. Razlikuju se i pravila u prometu, koja im nekad zadaju glavobolje.
- Nemamo znak stop, nemamo pješačke prijelaze. Kad prelaziš cestu doslovno trebaš zaustaviti auto i mahnuti ‘ej, idem prvi’. Nema ni semafora, možda ima u glavnom gradu. Ovdje vozite po “krivoj” strani ceste, desnoj. Kod nas je suprotno, vozimo po lijevoj. Još nas nekad to zbunjuje – govori Yuvray kroz smijeh.
Prije nego što su došli u Hrvatsku, nisu znali ništa o našoj zemlji. Čuli su od prijatelja i rodbine koji su već tu da su ljudi dragi.
Varaždin im se sviđa
- Sada već znamo više, upoznajemo polako i jezik i kulturu. Nepal je puno tradicionalniji, Varaždin je moderan. Znamo i neke riječi, kao što su ‘dobar dan’ ili ‘kako si prijatelju’ - kaže Sameer i dodaje kako bi htjeli naučiti hrvatski da bi se lakše asimilirali.
Vole šetnje, vole prirodu, vole druženja. Varaždin im se sviđa. Ljudi su ljubazni, na poslu su se uklopili, prihvatili ih. Okruženi su zelenilom, brdima, zvukovima prirode. Na neki način slično kao i doma, govore.
Naravno, želja im je vratiti se kući jednog dana. - Moguće je da ću ovdje biti jako dugo, ali želim se vratiti i biti sa svojom obitelji - rekao je Yuvray. Možda za 30, možda za 40 godina. Kad obitelji osiguraju dostojanstven život.
