Glavni problem Republike Hrvatske i njezinih građana je opća korupcija na svim razinama, tvrdi Mislav Kolakušić, sudac zagrebačkog Trgovačkog suda, tijekom razgovora koji smo vodili na središnjem varaždinskom trgu.
Nakon Zagreba i još nekih gradova, i tu su prikupljani potpisi za članstvo u udruzi Antikorupcija. Na čelu joj je upravo Kolakušić, koji je pozornost najprije privukao prijedlozima u vezi Ovršnog zakona, pri čemu se založio za model koji ne povisuje osnovni dug. Nakon toga, otvorio je i druge teme koje govore da je sve bliže političkom angažmanu.
Sudac ste, ali imate političke ambicije. Kako to?
- Rekao sam da ću se baviti politikom, dakle otići ću u politiku jer stvari treba mijenjati. Kako, to ću odlučiti kada dođe trenutak.
Zašto korupciju držite našim glavnim problemom?
- U Hrvatskoj svake godine nestane barem 30 milijardi kuna. Jedan od najboljih primjera je izgradnja autocesta koje su se svojedobno dosta gradile zahvaljujući i velikom kreditnom zaduženju. U drugim zemljama kilometar autoceste stoji od oko četiri pa do maksimalno sedam milijuna eura, uključujući i dionice pune vijadukata i sličnih objekata, kakvih ima u Francuskoj. A mi smo za samo jedan kilometar autocesta plaćali i po 25 milijuna eura, dok smo ih izgradili stotine kilometara.
Je li u nas glavni problem to što se moguća koruptivna djela ne prijavljuju ili to što trebaju godine i godine za pravomoćni sudski epilog za ona koja se prijave i počnu procesuirati?
- Imamo nekoliko problema, ali sve kreće od prijavljivanja, odnosno neprijavljivanja. Dakle, ako nemate prijavu, ne možete imati kasnije postupke: policijsko djelovanje, istragu i sudski postupak. Drugi problemi se javljaju u kasnijoj fazi, odnosno kod obrade u policiji i državnom odvjetništvu, a zatim na sudu. Sada se više neće moći događati da netko zov telefonom i ne dobije nikakav odgovor što je s njezinom prijavom, već ćemo svi mi, možda i nas 100 tisuća, pitati što se događa i tražiti odgovor u roku od tri dana.
Iako se baš i ne poštuju uvijek, istrage imaju propisane rokove u kojima moraju završiti. To nije moguće za suđenja, no koja bi bila rješenja da ona ne traju i desetak godina, kao što se događa s postupkom bivšim predsjedniku HDZ-a i Vlade RH Ivom Sanaderom?
Ako je javnost snažna i okupljena, onda se javnost sluša ili mogu nastati ozbiljni problemi. Stoga, ako javnost trži da se neki postupak dovrši, onda će on biti dovršen. A ako se šuti, može trajati sto godina.
Ne ukazuje li se već neko vrijeme na predugo čekanje na pravomoćno okončanje postupaka vezanih uz koruptivna djela pa ništa?
Nedavno se o tome raspravljalo i na Nacionalnom vijeću za praćenje Strategije suzbijanja korupcije gdje je ukazivano na sve veći priljev, zatim da neki slučajevi imaju i po 40 tisuća stranica, kao i da kratki postupci ne znače odmah da su najbolji, ali da ima sudaca koji rade 10 posto svoje norme i nitko ima ništa ne može…Da bi se istinski promijenila pozicija pravosuđa, moramo promijeniti kompletne propise. To je potpuno jasno. Imali smo sustav u kojem trećina sudaca uopće nije sudila, dakle oko tisuću. Imate predsjednike sudova koji ne rješavaju niti jedan predmet, a oni imaju zamjenike koji rješavaju po dvedesetak…
Što bi valjalo učiniti da oni koji ne rade počnu raditi? Jesu li stegovni postupci učinkoviti?
Postoji velik broj stegovnih postupaka protiv sudaca i jako puno kazni. No, glavni problem hrvatskog pravosuđa broj je sudskih predmeta. Mi imamo deset do sto puta više predmeta nego naše kolege u većini drugih zemalja. Ako ste sudac u Francuskoj, primjerice, dobit ćete jedan predmet, a drugi tek kad završite prethodni. Nasuprot tome, sudac zagrebačkog Općinskog suda ili Trgovačkog suda prosječno ima tisuću! Na 100 tisuća stanovnika u Finskoj imate 170 parničnih predmeta, dok u Hrvatskoj 5.500.
Cijeli intervju pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti
