Naša istina - priča zapovjednika dobrovoljačke satnije varaždinske bojne 104. brigade HV
Sredinom dana 6. prosinaca 1991. Lipik bio u rukama Hrvatske vojske i policije. Naši tenkovi su došli kod staklane, osigurani su svi punktovi u gradu, kao i prelazi rijeke Pakre prema selu Donji Čaglić. Do večernjih sati uvode sedruge postrojbe za pojačanje obrane: samostalni protuoklopni bataljun 90 mm, 1/104. pbr VŽ i dijelovi 76. samostalnog pakračkog bataljuna. Naše postrojbe također ulaze u selo Kukunjevac i njime ovladavaju. U Dobrovcu se pruža otpor i do mraka nije oslobođen. (zapovjednik operacije Josip Tomšić).
Zapovjednik operacije oslobađanja Lipika Tomšić zatražio je da se naša 2. satnija iz Klise prebaci u obranu Lipika i zaposjedne „Dakićev sokak“. S obzirom na male snage i nemogućnost angažiranja cijele 2. satnije (jer je večina pripadnika 2. satnije smatrala da je njihova smjena završila i odbila daljnje angažiranje) tu zadaću je dobila dobrovoljačka satnija varaždinskih branitelja koju je vodio Anđelko Mihalić, a koju navodi zapovjednik Tomšić.
Anđelko Mihalić
Pri kraju bitke za oslobođenje Lipika „u noći oko 23 00 sati, 6. prosinca 1991. izvršen je prihvat satnije iz Varaždina koja je tokom noći sprovedena od Filipovca, a u jutarnjim satima zaposjela obranu Lipika“ (Ratni dnevnik 104 brigade, , petak 6. prosinac 1991.) Sastavljena od pripadnika dragovoljaca iz Kneginca, Beletinca, sportska četa Varaždin i skupine amnestiranih zatvorenika iz zatvora Lepoglava vođena Anđelkom Mihalićem stigla je u Prekopakru. Sve su to bili dragovoljci koji su već bili angažirani u oslobađanju Varaždina i skladišta oružja i opreme 32. korpusa na Banjšćini. „U zapovjedništvu 104.brigade u Varaždinu primio sam zapovijed o odlasku na područje zapadne Slavonije kako bi se priključimo postrojbama hrvatske vojske u predstojećoj akciji oslobađanja grada Lipika. Bilo nas je oko 140. Autobusima smo došli do prve liniju i tada nismo bili svjesni kolikoj smo se opasnosti izložili. Neću nikada zaboraviti detonacije i bljeskove u noći od srbočetničkih haubičkih i minobacačkih mina i granata koje su padale po čitavoj liniji obrane“, govori Mihalić.
U kasnim noćnim satima u ime zapovjedništva 104. brigade u Prekopakri dočekao nas je bojnik Ivan Sokač, obratio se meni kao zapovjedniku i upozorio me na situaciju i opasnosti u području Lipika. Tada sam se prvi put sreo s bojnikom Sokačom. Na mene je ostavio dojam kako se radi o pravom vojniku, imao je jasan i čvrsti stav što je tada bilo najvažnije i ulijevao mi je povjerenjem. Brzo smo, nakon 10 – 15 minuta uspostavili odličan odnos, pa vjerojatno je i on za mene do tada već isto čuo, ali moj prvi dojam o njemu bio je upečatljiv i često sam se toga prisjećao. Sam način na koji nas je zapravo tada dočekao, kako nam je iznio najvažnije stvari o situaciji o Lipiku, mislim da je to velikim dijelom utjecalo na događanja i naše ponašanje u borbenim djelovanjima na terenu.
Bojnik Sokač mi je izdao zapovijed, smjernice za izvršenje zadaće i kako će moja postrojba borbeno djelovati. Zadao nam je konkretan zadatak o sudjelovanju u oslobađanju i obrani grada Lipika. Mi smo došli dolje u jeku najžešćih borbi koje su se vodile 6. i 7. 12. 1991. godine.
U noćnim satima 6. na 7. 12. 1991., moja satnja vođeni uz pomoć domaćina Sabola poljskim putevima kretala od Prekopakra i oko 2 sata poslije ponoći stigla do Filipovaca, dio grada Lipika kojeg četnici još nisu kontrolirali u to vrijeme. Drugi dio dobivene zadaće bio je da s domaćim braniteljima i i pripadnicima policije na glavnom pravcu napada uključimo se u akciju čišćenja zaostalih dijelova grada od četnika koji su još pružali otpor. Nakon završetka oslobađajuće akcije, četnici i ostali pripadnici teritorijalne obrane te dragovoljci iz Bosne povukli su se na obližnja brda oko Pakraca i Lipika. U jutarnjim satima 7. prosinca 1991. spustila se i magla, što nam je omogućilo da tako zaštićeni pripremimo obrambene položaje na rubu Lipika u tzv Dakićevom sokaku prema Donjem Čagliću, dakle preko rijeke Pakre. Istog su dana oslobođeni sela Dobrovac i Kukunjevac, tako da je komunikacija Gaj – Kukunevac – Lipik postala prohodna za naše snage. Pripadnici Dobrovoljačke satnij eulaze u Lipik, (slika 2)
Arhiva Dado
Tijekom noći kada smo se po skupinama prebacivali iz Filipovca na obrambene položaje u Lipik pod stalnom četničkom topničkom vatrom, 7.prosinca 1991., umro nam je Tomislav Suppan, njemu je stalo srce u tim događajima.
Osnovna zadaća moje satnije bila je organizirati obranu i spriječiti protunapad neprijatelja na Lipik, s kojeg je dan ranije protjeran prema Mačkovcu i Donjem Čagliću. Obranu satnije organizirali smo od sela Dobrovac do kraj Lipika, Dakićev sokak. U tim trenucima nismo imali dovoljno informacija što se sve događa oko nas, a i veza s dalekim zapovjedništvom naše brigade u Velikom Banovcu bila je otežana.
Satnija je imala jako teška tri tjedana, koliko smo mi bili otprilike na položajima, do dolaska nove smjena. A uoči Božića je bilo jako teško izvršiti zamjenu postrojbi. Zbog teške situacije na bojištu, ja sam došao osobno u Varaždin, u zapovjedništvu 104. brigade i tu me je opet dočekao Sokač i obećao mobilizirati novu postrojbu i da ćemo dobiti smjenu uoči Božića. To nam je tada jako puno značilo, jer je situacija zaista bila teška. I bojnik Sokač je održao obečanje i izvršio mobilizaciju nove postrojbe, dobili smo smjenu i mi smo otišli. On je nažalost, u toj smjeni morao preuzeti ulogu zapovjednika 104.brigade ZNG HV Varaždin. Situaciju na terenu se mijenjala iz dana u dan, neprijatelj je dovodio nova pojačanja, a borbe su se sve više pojačavale. Nažalost, koliko je meni poznato, nakon 4- 5 dana od mog odlaska, u Pakracu u jednoj akciji koju je vodio je i nastradao.Ta vijest teško me pogodila, isto kao i za svakog vojnika, koji je bio tada dolje u ratu, a ovo pogotovo, u tom kratkom vremenu koliko smo se poznavali, na mene je ostavio jedan izuzetno jaki pečat, pokojni bojnik Ivan Sokač.
Pripadnici dobrovoljačke satnije 
Kako je neprijateljska srbočetnička strana u svojoj monografiji opisala ove događaje
U Monografiji prijedorskih ratnih jedinica u odbrambenom -otađbinskom rati (1991.1995) izdanoj u rujnu 2022. g na 112. strani, a odnosi se na 343. mtbr. navodi se:„ ... 5. prosinca 1991. u 14 00 sati neprijateljske snage prešle u novi napad na pravcima: Kukunjevac- Dobrovac- Lipik, Livađani – Korita i Bair – Kričke i uspijele u sjevernom dijelu uči u Lipik. Zbog slabe vojne organizacije i pretrpljenih gubitaka, odred TO Laktaši napustio je položeje, kao i veći dio odreda TO Pakrac, što je dovelo do veoma teške situacije u zoni obrane 343. mororizirane brigade JNA.
Dana 7. prosinca 1991. neprijatelj je nastavio sa napadima u cilju proširenja postupnog uspjeha. Stanovništvo je počelo masovno napuštati Kukunjevac, a sa njima je otišao i preostali dio odreda TO Pakrac, čime je prekinut kontinuitet linije obrane i jedinica 343 mtrb. koje su se nalazile u selu Kukunjevcu dovedene su u nezavidan položaj. Razočarani borci, koji su svo vrijeme branili ovo najisturenije srpsko selo, vidjevši da je cjelokupno stanovništvo napustilo selo, napustili su položaje, što je istog dana dovelo do gubljenja sela: Kričke, Kukunjevac, Donja i Gornja Subocka. Jagma, Korita, Livađana, kao i Lipika. U toku noći, komanda 343. brigade sa prištinskim jedinicama i sa oko 200 boraca pokušala je i uspjela zaustaviti daljnje napredovanje neprijatelja na pravcu Donja Subocka – Čaglić i 8. prosinca povratila Donju Subocku. I izvukla veću količini streljiva i opreme. ...“.
„Najteži dan i najveće iskušenje 343.brigada JNA je doživjela 7. prosinca 1991. godine. Možda se nešto slično dogodilo u nekom drugom ratu (i drugoj postrojbi), ali tog dana je na prvoj crti ostao praktično sav haubički divizion, dio boraca 2. bataljuna, dio izviđača i članovi zapovjedništva brigade. Slovom i brojem samo 76 ljudi među kojima i zapovjednik brigade pukovnik Vladimir Arsić i načelnik potpukovnik Radmil Zeljaja. U položajima u Donjem Čagliću ostaju cijeli dan i noć s oružjem u rukama. Time je zaustavljen neprijateljski napad na samu IKM, gdje je zapovjedništvo ostalo (svi do posljednjeg čovjeka) sljedeća tri dana dok nisu stigla pojačanja i dok pripadnici Druge mtb nisu potisnuli ustaške snage iz Čaglića i Kovačevca. natrag u Livađane, Kričke i Subocku“. (Ratni put 343. brigade)
I Ratni dnevnik 5. korpusa JNA, na dan 7. prosinac 1991. godine opisuje kaotičnu situaciju koja je nastala nakon poraza njihovih snaga u Lipiku. U područje Bijele Stijene upućena je 5. kozaračka brigade kako bi spriječila kaos i bježanje vojske. Kasnije je bila upućena područje Dereze i Kusonja. Nakon Božića i ona je bježala iz ovih područja.
Ratni dnevnik 5. korpusa (banjalučkog) JNA
Nažalost, hrvatske snage nisu mogle dalje nastaviti iako je pružena prilika da se neprijatelj odbaci još dalji i istjera prema Bijelim Stjenama, odnosno Okučanima. Kada je zatražena topnička paljba po neprijatelju zapovjednik topničke bitnice Branko Bešanić je izjavio kako ima još samo dimne granate. I njih je kasnije ispaljivao. Kronično nas je pratio nedostatak streljiva i granata i mina za topničku potporu. Velike su bile potrebe za streljivo na svim bojištima.
Međutim, u slijedećo smijeni, nakon Nove godine 1992. s novim braniteljima 2. satnija zaposjela je „Dakićev sokak“ i postavila obranu na pravcu s kojeg su ranije najviše napadali Lipik, iz smjera Čaglića. Kao da je sudbina htijela da ranije dodjeljenu zapovijed morate izvršiti.
Nepoznati vojnik, umjetnik, pripadnik 2. satnije inspiriran našim pričama i vlastitim doživljajima, naslikao je ovu sliku na zidu jedne kuće u oslobođenom Lipiku nakon priznanja Hrvatske.
Slika: Zapovjednik 2. satnije Marijan Kostanjevac (drugi red desno) sa svojim suborcima.
Pripremio: mr. sc. Marijan Kostanjevac, pred. (pukovnik u mirovini) - pukovnik u mirovini od 2021. g. sudionik i jedan od zapovjednika postrojbe koja je osvajala varaždinske vojarne, sudjelovao na zapadnoslavonskom i bosansko-posavskom bojištu; danas živi u Zagrebu.
Nakon Domovinskog rata na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr Franjo Tuđman“ predavao je dočasnicima i časnicima na temeljnoj, naprednoj i zapovjedno-stožernoj školi te vojnim kadetima na vojnim sveučilištima u Zagrebu, Splitu i Zadru.
