Trebamo li u kazališnim predstavama gledati ljude kakvi jesu ili kakvi bi trebali biti? Ladislav Ilčić, gradski vijećnik, sudeći po njegovu prijedlogu da se predstavama u varaždinskom kazalištu u kojima ima psovki i seksualnih konotacija prilijepi oznaka da nisu za djecu, vjerojatno bi odmah potpisao da trebamo gledati predstave koje prikazuju ljude onakvima kakvi bi trebali biti, vjerojatno onakvi o kakvima govore svećenici u crkvenim propovijedima – da ne lažu, ne kradu, ne griješe bludno...
Međutim, povijest kazališta nije ista kao povijest Crkve. Vratimo se prvoj rečenici teksta. Velikom tragičaru Sofoklu, koji je živio prije Krista, pripisuje se da je rekao: "Ja prikazujem ljude kakvi bi trebali biti, a Euripid kakvi jesu." To je potvrda da se u kazalištu od davnina prikazuju obje vrste predstava. Predstava nije uputa za život kao što to zna biti propovijed, nego je umjetničko djelo i ima svoj svijet i svoja pravila i tako ju treba promatrati.
Nitko ne dolazi gledati predstavu da bi naučio kako "ispravno" živjeti.
Predstava koju je bilo lako doživjeti devedesetih kao dijete je, na primjer, Bogi Ivač. Lako je komunicirala s mlađom publikom, pa i s djecom, jer je imala jednostavan, humorističan diskurz i lako razumljive, premda lascivne prizore. I kad je glumac Ljubomir Kerekeš kao Ivač ležao pod plahtom i pod njom u razini prepona podigao veliki ključ oponašajući erekciju, bilo je smiješno.
Ta bi predstava prema ovom prijedlogu sigurno dobila oznaku 12 ili 15, što znači da roditelji vjerojatno ne bi djecu vodili da ju gledaju. A u publici sigurno nitko nije osjetio da su mu povrijeđeni vjerski ili ikakvi drugi osjećaji, jer svatko je znao da će gledati farsu. Uza sve to, prije premijera pišu se najave, izdaju se brošure s recenzijama, najava se širi internetom, društvenim mrežama i slično da ljudi znaju kakvu će predstavu gledati. Čemu još i oznake? Da upozore ili da zastraše? I tko će dodjeljivati te oznake?
Gradski vijećnik Ladislav Ilčić ujedno je vodeći čovjek kršćanske političke stranke Hrast i ima velik društveni utjecaj. Zato treba upozoriti i da Katolička crkva u Hrvata u svojoj cjelini, ako ju uspoređujemo s crkvama u zapadnim zemljama, odaje dojam da je izrazito isključiva i uskog svjetonazorskog pogleda. Ne slijedi svojega prosvjetljenijega i intelektualno obdarenijega duhovnog poglavara papu Franju.
Moderna vjera, u stanovitom smislu, nastaje filološkim, dakle znanstvenim istraživanjem objavljene riječi, ali čini se da su neki naši svećenici, nikako ne svi, mnogi su vrsni intelektualci, promašili zanimanje, pardon, poziv, jer se nadahnjuju idejama o naciji, svetosti svoje zemlje, žene nazivaju drugotnima, ne razumiju probleme malog čovjeka, govore da je homoseksualizam bolest, s oltara upiru prstom u "komuniste", a u Bibliji ne piše ništa o tome. Tako samo odbijaju ljude.
U Bibliji ima primjera i erotike i feminizma, a o nasilju da i ne govorimo – baš kao i u predstavama – zar ne bi onda prije ljepljenja etikete na kazališnu predstavu, oznaku da se ne preporuča mlađima od 12, 15 ili 18 godina trebalo prilijepiti na – Bibliju?
Nikola Leskovar
urednik kulture
