Kad se hrvatska nogometna vrsta vratila nakon uspjeha na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Zagreb, danima se raspravljalo ne samo o (ne) primjerenosti toga da u njihovom autobusu bude (samo) jedan pjevač – Thompson, nego još i više je li on trebao biti ili ne među onima koji su nastupali na središnjem zagrebačkom trgu, a dan kasnije i na dočeku u Varaždinu.
Štoviše, kao da nema ničeg važnijeg, neki o Thompsonu u Varaždinu i Zagrebu još i danas raspravljaju i dvoje, iako za to nema nekih osobitih razloga, izuzev da im se spomenuti pjevač ne sviđa. Doduše, spominjali su oni Thompsonove sporne istupe, izjave i pjesme, ali one su stvar prošlosti i traumatičnog, ratnog konteksta, kada se obrambeni duh nije mogao dizati tek pjesmama „Dobro jutro Hrvatska“ ili „Moja domovina“. Rat, jednostavno, traži nešto drugo, priznali to ili ne.
S obzirom na vrlo živu i još uvijek, nažalost, aktualnu raspravu o tome treba li u Zagrebu i Varaždinu pjevati hrvatski branitelj Marko Perković - koji je, doduše, imao iza sebe nekoliko kontroverzi i neprimjerenih istupa - za očekivati bi bilo da se slična rasprava povede i oko koncerata Momčila Bajagića Bajage. Do toga, međutim, nije došlo, izuzev oprečnih reakcija na njegov nedolazak u Karlovac, čemu su, razumljivo, kumovali branitelji. O njegovim koncertima pokušava se stvoriti šutnja. Tako je koncert u Puli održan bez propitkivanja u tom gradu, a tako će zacijelo biti i ovog petka u Varaždinu. Kao da tu nema baš ničeg spornog. No, nažalost, ima. Itekako.
Naime, ma što tada pjevao, Bajaga je navodno nastupao u Kninu u vrijeme pobune i okupacije dobrog dijela Hrvatske. Nisu tada, naravno, ratovali samo hrvatski Srbi, već i oni iz Srbije gdje su otvarani - koncentracijski logori za Hrvate.
Zar je Bajaga održavao koncert u nazočnosti pobunjeničkih i okupacijskih snaga na okupiranom dijelu Hrvatske, zemlje u kojoj se rodio, dok je i u Srbiji bilo onih koji nisu podržavali agresiju i to otvoreno i hrabro iskazivali. Zar onda Bajaga, kao i potonji, nije trebao u to ratno vrijeme prosvjedovati ili barem šutjeti, ako već nije dignuo glas protiv rata u njegovoj rodnoj zemlji? A da se ne govori o tome da se trebao vratiti… Ali, čini se, imao je Bajaga prečih poslova, kao što svjedoči pjesma „veteranima, zaboravljanim asovima“ ili kasniji čuveni duet s Borom Čobrom „Samo sloga Srbina spašava“, koji se mogu čuti i pogledati i danas na Youtube, za razliku od njegovog kninskog koncerta…
Istina, nakon rata Bajaga je održao već više koncerata u Hrvatskoj i Varaždinu. I neka je. Život treba ići dalje, valja gledati u budućnost i oprostiti. Međutim, upravo zbog njegovih opisanih ratnih epizoda, teško je to činiti i danas, kad predsjednik zemlje iz koje dolazi ponovno govori o 1941., nacistima, Židovima, pokoljima…
Zar u takvim, gotovo ratnohuškačkim okolnostima, nije legitimno se prisjetiti ne samo kninske, nego i drugih dvojbenih Bajaginih epizoda? I, naravno, priupitati se treba li se sada, kad čelni ljudi u Srbiji uspoređuju hrvatske branitelje s nacistima, i dalje pljeskati te širiti ruke dobrodošlice onima koji su bili ili možda još jest uz takvu politiku ili joj se nisu suprotstavili, za razliku od nekih drugih glazbenika i građana Srbije, koji iza sebe nemaju spornih, ratnih epizoda, kojima su se čak i suprotstavili?
Međutim, oni koji su bili glasni oko nastupa Thompsona i njegovih starih kontroverzi, sada oko nastupa Bajage i njegovoj prošlosti – šute!? Ili se čak čude i pitaju što je tu uopće sporno, valjda zahvaćeni nevjerojatnim selektivnim pamćenjem, nepoznavanjem činjenica ili nepromišljanjem.
Ali to nije sve. Da bi opravdali izostanak rasprave o nastupu Bajage, ima i onih koji vele da je potpuno glupo raspravljati o pjevačima i našoj bremenitoj prošlosti, već se treba usredotočiti na sadašnjost i na budućnost te veće i preče aktualne probleme. I to je točno. Dijelom.
Ne bi se, naime, smjelo zaboraviti što se dogodilo nakon čuvene „hrvatske šutnje“ 80-ih godina prošlog stoljeća. Tada su se u Srbiji na raznim javnim skupovima počele dizati ratne tenzije, a u Hrvatskoj se na te ratnohuškačke govore samo odmahivalo rukom. Dok se u Srbiji javno pripremao rat, Hrvatska je šutjela. Vjerovalo se u razum i da nema potrebe osvrtati se na prizivanje duhova prošlosti, a neki su vjerovali čak i u dogovor… Kakva katastrofalna glupost! To se dogodilo jednom i ne bi se smjelo više nikad jer posljedice rata i danas se osjećaju, ako nigdje drugdje, onda u srcima onih čiji su najmiliji ostali na ratištima! A da se ne govori o teškim materijalnim posljedicama rata, kao i društvenim, uključujući ratno profiterstvo, zbog kojih je Hrvatska godinama bačena unatrag pa danas teško hvata ritam razvoja i iz nje se odlazi...
